Arhiv tekstova
Rađanje nove nade
Prošao je vrhunac proslave Dužijance. Divili smo se, doživljavali, uživali i bili sretni. Kako je lijep osjećaj biti zajedno, slaviti, nadati se i dokazati iz svoje bogate baštine što sve možemo i što sve jesmo. Potrebne su ovakve proslave. Potrebni su ovakvi susreti. Jesu oni slavljenički, ali nije li u ritmu života i slavlje na povlaštenom mjestu upravo zato da se susretnemo i suočimo s onom ljepšom stranom života koja nam je darovana?
No, slavljenje može biti, i redovito jeste, pobuđivanje nove nade da možemo i trebamo i u kulturi svagdanjega življenja činiti više i bolje upravo u onom smislu u kome smo slavili. Zahvalnost, susretljivost, dobrohotnost, ljepota, sve su to vrednote koje se mogu trajno »rabiti«. Kako bi bilo lijepo kad bi sam život tim vrednotama pretvarali u slavljenje života, rada, kulture, sadržaja iz kojeg bi se mogla izgrađivati sigurnija budućnost! Naime, ako ovako sadržajno možemo slaviti, a to nije gluma, onda je samo dokaz da bismo tako kulturno znali i živjeti. Dakle, Dužijanca je dala nove nade i nove poticaje za bolje sutra; prihvatiti taj izazov bio bi značajan korak. To je nova nada.
IZMEĐU VJERE I LJUBAVI: Nadati se znači i u nemogućem imati još jednu mogućnost. Nada je tamo gdje je nema, kaže pjesnik. Nada je, naime, kad se sve ljudske mogućnosti iscrpe i kad više nema ljudskog izlaza. Tada dolazi Božja pomoć. Drugim riječima: nada je Bog. Takav stav definira vjera, a u Dužijanci bio je i jak naglasak vjerničke prisutnosti. Zato i smijemo započeti i osloniti se na Boga. Nadati se znači početi ostvarivati ono u što vjerujemo. Ako u mašti vidimo vedru budućnost, ako u mislima vjerujemo u ostvarenje želja i poslovnih pothvata, ako u srcu vjerujemo, onda i gotovo vidimo uspjeh obitelji, vjerujemo u budućnost i slobodu svoga naroda, tada se u nama to počinje i ostvarivati. Pokušati ostvariti ono u što vjerujemo, znači nadati se. Slikovito rečeno to je: kad vjeruješ, onda si na startu i gledaš pred sobom cilj. Nadati se znači trčati prema cilju. Nada je, dakle, vjera koja će postati realnošću. Nada je ono čega još nema, a već jest, i ono što se ostvaruje a još nije stiglo do ostvarenja. Nada je prostor između vjere i ljubavi.
Najsavršenija nada je samo Bog. Sve drugo, naime, može iznevjeriti, može propasti, može ne uspjeti. Budući da je Bog apsolutno biće, svemoguće dobro, on ne može nikada iznevjeriti, nikada ne uspjeti, nikada promašiti cilj. S Bogom, kaže psalmist, preskačem zidine. Bog moj nada je moja. Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom. U Boga ja se uzdam od zore pa do noći. Ne bojim se, jer u tvojoj ruci, Bože, sudbina leži moja. Zato i jest ovo slavlje koje je našlo svoj susret sa Bogom i zajednicom i vjerničko ohrabrenje. Uzdati se samo u čovjeka, beznadno je. Čovjek nestaje, on je konačan, ograničen, on nema sudbinu u svojim rukama i stoga s njegovim nestankom postoji opasnost da malodušnom nestaje i nada. Pouzdanjem u Boga nitko nam ne može izmaknuti stijenu spasa i sigurnost nade. Čovjeka treba ljubiti, a u Boga se pouzdavati. Bog je neiscrpiv izvor dobra, pomoći i života. Dokle god nam je jedna ruka okrenuta prema Bogu da od njega primi, dotle može druga ruka biti okrenuta prema bratu čovjeku da mu daje, da mu taži žeđ i zasićuje glad. I zato je »blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina«, kaže Sv. pismo. On je nalik stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku. On se ne mora ničega bojati. Kada dođe žega na njemu uvijek zelenilo ostaje.
SVOJI NA SVOME: Takav čovjek može biti i siromašan, ali njemu pripada kraljevstvo Božje. On može gladovati, ali zna da će se nasititi. On može plakati, ali zna da će se smijati i pjevati. Njega mogu ljudi mrziti, izopćiti ga i optužiti zločincem, ali on zna da će naći svoje kraljevstvo i mir i da će biti opravdan jer se pouzdao u Boga, stijenu vječnu. Biti kršćanin, znači stajati na toj sigurnoj i čvrstoj osnovici. Kršćanin u nas je pozvan da u vlastitom okruženju donese pouzdanje i nadu koja je sigurna, a to je Bog.
Ovakvo razmišljanje o nadi može poslužiti onima koji nisu tako duboko »ukorijenjeni u Boga«. Svaki čovjek je okrenut prema budućnosti, a krila kojima ide u susret ostvarenju svakako je nada i ljubav. Stoga osjetiti buđenje nove nade znači osjetiti sav život i izazov: dakle, ipak se može! Da, može se, trebamo vidjeti, otkriti svoje potencijale, uložiti u zajedničko dobro i eto dokaza nove mogućnosti. Zato nas i ovako slavljenje ohrabruje. I ovakvo zajedništvo raduje. Dužijanca je, dakle, jedno ogledalo u kom smo vidjeli i takvo svoje lice i zašto ne bi povjerovali da je ono istinito. Pozitivne snage i opravdana nada dat će nam da ono što vjerujemo, za što se trsimo – i ostvarimo. Sve to još ovih dana želimo postaviti u ruke naše Zaštitnice, proslaviti sa msgr. Bozanićem, nadbiskupom Zagrebačkim, prvim biskupom Hrvata i zaštićeni njezinim zagovorom uistinu iskoračiti u povijesti realno korak naprijed. S drugima i drugačijima ali svoji na svome! g
