Arhiv tekstova
Uvertire - ode radu i tamburi
U šestoj Andrićevoj uvertiri – RADNIČKOJ UVERTIRI opus 209 – skladatelj je, nakon što je u RISARSKOJ UVERTIRI stvorio glazbeni hvalospjev radu seljaka, želio ostvariti hvalospjev tvorničkom radniku. Obje te uvertire jedna drugu idejno nadopunjavaju. RADNIČKA UVERTIRA skladana je u travnju 1953. godine, istog mjeseca kada je RISARSKA UVERTIRA s operom DUŽIJANCA doživjela svoju praizvedbu. U ožujku 1955. godine instrumentirao je skladatelj uvertiru za tamburaški orkestar, a izvelo ju je na praizvedbi STD »PAJO KOLARIĆ« u Osijeku. I ova Andrićeva uvertira skladana je u sonatnom obliku s dvije teme. Iza polaganog uvoda, u kojem se javljaju karakteristični ritmovi rada, slijedi prva energička tema rada u Allegru. Njome je karakteriziran rad radnika u njegovu živom elanu i zamahu.
Drugom temom – ljubavi prema radu, prikazuje skladatelj osjećajni odnos radnikov prema radu kao glavnom sadržaju i smislu radnikova životna zadatka. U Provedbi glazba je uvertire sagrađena na motivima obiju tema, a Repriza vodi obje teme u punoj melodijskoj raspjevanosti i ritmičkoj bujnosti k triumfalnom završetku, k triumfu ideje rada.
POSVETA OSIJEKU: Sedmu svoju uvertiru posvetio je skladatelj Andrić Osijeku – napisavši UVERTIRU PAJO KOLARIĆ, opus 214, kojom je uzveličao lik prvog u povijesti glazbe istaknutog osječkog glazbenog stvaraoca Paje Kolarića. Ta je uvertira skladana u srpnju 1955. godine, a partitura za tamburaški orkestar, posvećena Slavonskom tamburaškom društvu »PAJO KOLARIĆ« u Osijeku, završena 3. kolovoza 1955. Prva je izvedba bila u Osijeku, 17. siječnja 1956. (na godišnjicu rođenja Paje Kolarića). Svirali su je članovi STD »PAJO KOLARIĆ« pod ravnanjem dirigenta Julija Njikoša. Skladana u sonatnom obliku – za glavnu temu upotrijebljen je motiv najpoznatije Kolarićeve pjesme TKO JE SRCE U TE DIRNO, a za sporednu temu motiv Kolarićeve popjevke ŠETO SAM SE GORI, DOLI. S te dvije teme karakterizirana je u toj uvertiri pojava istaknutog osječkog predstavnika naše narodne romantike iz doba ilirskog pokreta koji je uz tamburu dao narodu niz popularnih pjesama te s njima još i danas živi dug Paje Kolarića u narodu. Sama je uvertira zapravo djelo kojim je glorificirano jedno glazbeno razdoblje Osijeka, duboko zasječeno u kulturnu povijest Hrvatske. Glazbeno snažno građena, ta je skladba možda jedna od najboljih što ih je Andrić napisao za tamburaške orkestre.
OSLUŠLKIVANJE SRCA: U tematici ovih sedam uvertira skladatelj Andrić ređa pred nama Bačku, Srijem, Slavoniju, Suboticu, Požegu, Osijek, Morović, Plavnu, Dunav, Orljavu, Dravu, – narod s njegovim idealom Slobodne Hrvatske, državu u njenoj najdemokratskijoj formi Republike, seljaka s kosom i srpom u ruci sred bučnog ritma tvorničkog života te ideal narodne glazbe koja se nadovezuje na narodna glazbala: frulu i tamburu, a ljubav lirskom melodikom raspjevanih mladih srdaca dolazi do izražaja u gotovo svim sporednim temama. Šest od sedam Andrićevih uvertira građeno je na uzoru klasične sonatne forme, a melodika i ritmika crpljena je uglavnom iz vrela našeg narodnog glazbenog izražaja. Dvije od tih uvertira instrumentirane su za simfonijski orkestar, jedna za simfonijski i tamburaški orkestar – a ostale u dvije verzije: simfonijskoj i tamburaškoj.
Sve te sadržajne i formalne činjenice znače da je skladatelj dr. Josip Andrić s tih sedam uvertira dao našoj glazbenoj kulturi skupinu djela koja su idejno i te kako značajna, a po glazbenom sadržaju i strukturi odaju stvaraoca koji je u svom stvaranju osluškivao kucanje narodnog srca. Kako su to orkestralne skladbe, karakteristično je da ih je skladatelj u jednakoj mjeri namijenio i simfonijskom i tamburaškom orkestru manifestirajući time težnju da, dajući i tamburaškom orkestru umjetničke zadatka, približi taj orkestar našeg narodnog glazbala što više orkestru internacionalnosti instrumenata, pa poneka beže i oba orkestra u jedinstvenu cjelinu. U tom smislu su Andrićeve uvertire posebni dragocjeni dokumenti hrvatske glazbene kulture uopće, a tamburaške glazbe napose. g
