Arhiv tekstova
Promoviranje »novog« nacionalizma
Bosanski su udžbenici najmanje nacionalno isključivi, te stoga više otvoreni prema svjetskoj i južnoslavenskim književnostima; nasuprot njima stoje hrvatski i srpski sa znatno većom isključivošću drugih nacija, pri čemu su hrvatski u tome radikalniji, ali obje strane znatno manje pažnje posvećuju književnostima ostalih južnih Slavena od BiH – govori analiza udžbenika tri postjugoslavenske države koju je proveo zagrebački Centar za istraživanje tranzicije i civilnog društva
Povijesna zbivanja na tlu nekadašnje jugoslavenske države tijekom proteklog desetljeća svoje tragove ostavila su i u sadržaju obrazovnog štiva u školama novonastalih država. Tom temom se bavio zagrebački Centar za istraživanje tranzicije i civilnog društva, koji je uradio komparativnu analizu sadržaja, tematike i vrijednosnih poruka udžbenika historije i čitanki, to jest obavezne lektire u osnovnim školama i gimnazijama Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Udžbenici koji su bili predmet toga istraživanja predstavljaju temelj za izvođenje školske nastave u trima državama, a tiskali su ih nacionalni zavodi za udžbenike.
Opći pogled na dobivene rezultate govori o visokom stupnju sličnosti kada je riječ o čitankama, s tim što se hrvatski udžbenici izdvajaju po razini suvremenog metodskog pristupa, i istodobno većim zahtjevom za samostalno i kritičko čitanje književnoga teksta. U pogledu »konstrukcijskih uporišta« – izbora književnih formi i tema u lektirama, vrijednosnim porukama, predstavljanju »nas« i »drugih« – udžbenici u sve tri države pokazuju velike sličnosti, u biti nastale uslijed primjene iste matrice za prikazivanje književne i povijesne građe. U vezi s tim istraživači ocjenjuju da se radi o »devetnaestostoljetnoj koncepciji povijesti nacionalne književnosti kojom se stvarala i održavala nacija kao povijesno i organski jedinstveno društveno biće«, a po svoj prilici tu istu funkciju obavlja i danas. Stoga je logičan i podatak da su u svim analiziranim udžbenicima gimnazije najviše zastupljena djela iz doba romantizma i realizma, koja su i sama svojedobno učestvovala u formiranju nacija i njihovog identiteta.
ISKLJUČIVANJE »DRUGOG«: Razlike se najviše pojavljuju u koncipiranju sadržaja udžbenika koji se dotiče književnog stvaralaštva drugih nacija. Ključni moment u tome je postupak »isključivanja Drugih«, koji karakterizira sve tri grupe. Naime, u pogledu omjera u kojem se pojavljuju djela nacionalne književnosti i ostalih, odnosno svjetske književnosti, kao i južnoslavenskih književnosti uopće, primjetna je razlika prije svega između bosansko-hercegovačkih s jedne strane i hrvatskih i srpskih udžbenika s druge. Bosanski su udžbenici, naime, najmanje nacionalno ekskluzivni, i stoga više otvoreni prema svjetskoj i južnoslavenskim književnostima. Hrvatski i srpski su znatno isključiviji, ali s razlikom prema predmetu ignoriranja, s tim što su hrvatski za stupanj isključiviji. U njima se, naime, ne pojavljuje niti jedan tekst srpske književnosti, dok se književnost ostalih južnoslavenskih naroda pojavljuje u obimu od 0,8 posto. BiH udžbenici, kao i udžbenici u srpskim školama, tome posvećuju nešto više prostora, ali ipak i dalje minimalno – samo tri odnosno 3,4 postotka.
I na drugi se način u udžbenicima uočava takav princip isključivanja »drugih« – recimo, kroz ignoriranje latinice, odnosno ćirilice, vjerskih tekstova, nespominjanje religije… Međutim, po općim temama i vrijednosnim porukama, udžbenici u sve tri države ne pokazuju veće razlike, i one se tek povremeno pojavljuju. Tako se recimo u bosanskim udžbenicima najviše govori o sukobima, a najmanje u hrvatskim, dok su srpski po ovome između njih. I kada se govori o stradanjima naroda u tim sukobima, razlike su minimalne kada je riječ o stradanju vlastitog naroda – sve tri nacije najviše govore o ovoj temi, ali dok Bošnjaci u velikoj mjeri spominju i stradanja drugih nacija, Hrvati to čine u manjoj mjeri, ne spominjući stradanja Bošnjaka, dok u srpskim udžbenicima nema niti jednog teksta o stradanjima naroda BiH i Hrvatske.
ZAJEDNIČKI TURCI: U udžbenicima povijesti »drugi« su češće prisutni kada se govori o neprijateljima i protivnicima koji nam nanose štetu, ili ometaju ostvarenje naših ideala. Tu se pojavljuje jedan zanimljiv fenomen »protivnika u povijesnoj epici«, kao metafora zla, koji je u svim udžbenicima pripisan Turcima. Turci se kao onaj »drugi« u tekstovima hrvatskih i srpskih udžbenika pojavljuje na prvom mjestu, kao najčešći neprijatelji. Začuđujuće, oni su visoko rangirani i u bosanskim udžbenicima, u kojima se nalaze na prvom mjestu, ali dijeleći ga sa Srbima. Turci su dakle, zaključuju autori istraživanja, bosansko-hrvatsko-srpski topos. Ako se u potpunosti, ili u značajnoj mjeri međusobno isključuju u drugim stvarima, Turci su im polje susreta, polje gdje se zajedno nalaze. Tako se može reći da su književna djela prezentirana u udžbenicima neka vrsta sjećanja na prošlost, koja kada se pojavljuju kroz više generacija postaju skladišta kolektivnog pamćenja.
Zaključak istraživača je da provedena analiza pokazuje da udžbenici računaju na čitaoca koji s jedne strane treba razumjeti vrijednosti književnosti, i vrijednosti koje takva književnost promovira, ali s druge strane, s djelomičnim izuzetnom bosanskih udžbenika, računaju na »našeg«, strogo nacionalnog, odnosno nacionalno svjesnog čitaoca. Ova kalkulacija je zapravo proizvodnja poželjnog čitaoca. Pitanje je stoga i da li se »povlađivanjem« povijesnim zbivanjima dopire do modernog viđenja svijeta koje počiva na polivalentnosti, ili se jednostavno potvrđuje odsustvo kritičkog uvida u vlastitu tradiciju i njenog stvarnog dometa, pitaju se autori ogleda. g
