Arhiv tekstova
Ratnici – mirovnjaci
Neka netko poslije kaže kako se političke (vladajuće) elite Srbije i Crne Gore, odnosno Državne zajednice SCG, ne odlikuju brzinom i harmonijom. Za samo desetak dana od »šokantne« Živkovićeve »američke« ideje kako bi se jedan kontigent naših profesionalnih vojnika mogao uskoro priključiti međunarodnim vojnim mirovnim misijama po svijetu, Marovićev Ministarski savjet je njegovo »razmišljanje« već pretočio u odluku.
Samo još da se odredi lokacija (Irak, Liberija, Istočni Timor…) na kojoj će uvježbani profesionalci manifestirati svoju privrženost svjetskom miru. I, naravno, naći tisuću takvih, koji će znati svjetske jezike i biti spremni svoje »bogato prethodno iskustvo« staviti na raspolaganje našim provjerenim »prijateljima« Kofiju Annanu ili Zacku Kleinu.
I kako to obično biva, prije nego što će se predsjednik Vlade vratiti iz SAD i preciznije obrazložiti svoju »velikodušnu mirovnu ponudu«, ovdašnja javnost se oštro podijelila. Jedni su je zdušno podržali, smatrajući je, valjda, krunskim dokazom kako se u ovoj zemlji konačno nešto radikalno izmijenilo. Drugi su, pak, »otkrili« da premijer zloupotrebljava i prekoračuje svoje ovlasti i »kraj-nje neodgovorno« nudi »naše dečke« kao »topovsko meso« ili »glinene golubove za odstrel.« Recimo, u Iraku. Prvi se, jasno, jugo-nostalgičarski prisjećaju mirovnih misija Titove armije na Golanskoj visoravni tijekom 60-tih, procjenjuju da bi jedan takav potez zasigurno odvratio ovdašnje političare i (preostale) Milo-ševićeve generale od uobičajenog manira da sebe smatraju neprikosnovenim vojnim arbitrom u raz-rješavanju vrućih nacionalnih (balkanskih) razmirica. Ovi drugi, međutim, traže da se o eventualnom mirovnom angažmanu »naše« vojske raspiše svenarodni referendum, pa neka narod odluči što će. Istina, nisu ti isti čuvari »integriteta« vojske (Koštunica, Miloševićevi socijalisti, radikali, Arkanovci) tako razmišljali u vrijeme kada su tu vojsku (JNA, pa VJ) slali u Hrvatsku, Bosnu i na Kosovo da »rješava« problem s »pobunjenim« nesrpskim narodima, ali, bože moj, vremena su se promijenila, pa nije zgoreg konzultirati narod isplati li se ići u mirovne misije. Uostalom, nije isto ginuti za »patriotsku nacionalnu stvar«, ili tamo negdje u »bijelom svijetu« pod »plavim kacigama« miriti zaraćene plemenske poglavice.
Odluka je, ipak, pala i sada je samo dilema (vojnog ministra Tadića, pored ostalih) ima li Vojska SCG snage i sposobnosti iz svog profesionalnog sastava »dobrovoljno« izdvojiti tisuću vojnika koji će svoju zemlju na nekom tuđem vrućem terenu prikazati u jednom novom, sasvim drugačijem, mirovnom svjetlu. Dilema je utoliko veća što je sindrom anakronog »nacionalnog patriotizma«, u čije ime je vojska toliko puta grubo zloupotrebljavana, i dalje, u neku ruku, najjači upravo u vojnim strukturama. Za njih se, i poslije svega što se od 5. listopada dešavalo, tvrdi da se veoma sporo i teško odriču stare ideološko-nacionalističke matrice, koji joj je srpski nacionalizam, pod rukovodstvom Slobodana Miloševića, nametnuo još u vrijeme prije nego što će početi proces ubrzanog rastakanja bivše SFRJ.
Još se, naime, strijepi da je upravo vojni establišment glavni kreator svojevrsnog otpora međunarodnim integracijama, tvorac antihaaške atmosfere (uz obilatu političku podršku njenog doskorašnjeg »vrhovnog komandanta« Koštunice), zaštitnik »lika i djela« ratnih zločinaca Ratka Mladića i (doskora) Veselina Šljivančanina, i uz crkveni vrh, vodeća konzervativna snaga koja nastoji Srbiju vratiti na kolosijek ksenofobije i zatvorenog društva.
Uprkos svemu, čak i sumnjama da se vojska nije baš valjano prešaltala na teren »borbene mirovne gotovosti« da bi se njeni dijelovi stavili pod komandu tamo nekih »stranih« generala, ovaj (Živković-Tadić-Marović) potez ima jaku pozitivnu konotaciju. Prije svega, da bude ozbiljan indikator i test, a i uvod u proces definitivnog napuštanja stare, pogubne, militarističke logike (vojnog hegemona na Balkanu) i prelaska na jednu novu, demokratsku, mirnodopsku doktrinu (koja se, usput, sve češće najavljuje), čiji je cilj da Srbija krene u svjetske (političke, vojne, ekonomske) integracije. I na taj način skine sa sebe tešku hipoteku glavnog kreatora političke i vojne nestabilnosti u ovom dijelu Europe iz posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća.
Bit će tako, naravno, ako i ovo ne bude korak kratkog daha, ako se iza njega ne krije isključivo politički (predizborni) marketing vladajuće garniture. Njoj, naime, iz mnogih, prije svega unutrašnjih razloga, rejting ubrzano pada, pa neki analitičari smatraju da je debata o sudjelovanju SCG u mirovnim operacijama u svijetu samo paravan ne bi li se izbjeglo suočavanje s nekim kudikamo delikatnijim domaćim temama. g
