Arhiv tekstova
Matvejevićevo jugoslavenstvo i Dado rocker
Predrag Matvejević:
»Jugoslavenstvo
danas«
Prva poglavlja knjige Predraga Matvejevića »Jugoslavenstvo danas« pisana su 70-ih godina prošlog vijeka, kada je jugoslavenstvo još uvijek bilo realna politička kategorija i ne baš tako egzotično osjećanje pripadnosti jednom prostoru. I tada je, naravno, jugoslavenstvo bilo u krizi (cinici bi rekli da je to prirodno stanje svake tvorevine na ovim prostorima), ali je čuvena Murphyjeva teza da, ako nešto može poći naopako, onda će to i poći naopako, u slučaju YU-zbilje pokazala se u praksi kao aksiomatski usud. Matvejević je knjigu pisao s namjerom da upozori na ono što se može dogoditi, a dogodilo se, kako sam konstatira, mnogo gore: počeo je koordinirani nacionalni, građanski i vjerski rat, rat osvajački i obrambeni u isti mah, počele su osvete i odmazde, i nakon svega ostale su liliputanske banana-državice i u tom se entitetskom rašomonu i jugoslavenstvo mnogima ukazalo kao prokletstvo, možda i nečista savjest. Reprint Matvejevićeve knjige u skupnoj nakladi sarajevskog »Buybooka«, zagrebačkog »Durieuxa« i beogradskog »MVTC« poštiva sve tehničke standarde ovakvih izdanja i osim formalno-stilskih korekcija sve ostaje kako je bilo u vrijeme kada »Jugoslavenstvo danas« nije bilo dočekano s oduševljenjem, u vrijeme kada su Matvejevića znanci u Hrvatskoj hladno pozdravljali pitanjem: »A što će ti to? » Ali kada su mu beogradski nacionalisti zamjerili što je napisao, da je u izvjesnim prilikama »srpsko jugoslavenstvo bilo prošireno srpstvo« oni, koji su mu do jučer okretali leđa u Zagrebu, počeli su ga tapšati po ramenima: »Neka si to rekao Srbima!« Knjiga je, naravno, ostajala ista, a njeno pitanje »što je ostalo danas od jugoslavenstva?« zbilja djeluje pomalo egzotično. Za nekoga je ta egzotičnost sadržana u inerciji onoga što se u nedostatku boljeg termina naziva »jedinstveni YU kulturni prostor«, u kome Srbi slušaju Rundeka, a Hrvati Bajagu, da ne spominjemo perverznu logiku haškog »bratstva i jedinstva« kada fanovi generala Gotovine slušaju pjesme Arkanove udovice, a potencijalni jataci Mladića uživaju u pjesmama Severine i Doris Dragović. S ove distance, ipak, kada se malčice ohlade vrela paklene jare apologije i demonizacije Josipa Broza, prilično validno zvuče Matvejevićeve teze o Titu, na primjer ona da Tito ne shvaća »jugoslavensku kulturu«. Matvejević je, što je vrlo bitno, izbjegao epidemiju konvertitstva, nije koristio ideološke i »publicističke« deterdžente, te valjda i zato ova knjiga u obilju mainstreama djeluje egzotično, kao i njeno težišno pitanje.
Z. Panović
Adolf-Dado Topić:
»Život u čizmama
s visokom petom«
Rocker iz Hrvatske kojega većina suvremenika potpisnika ovih redaka pamti kao čovjeka iz vremena (o, tempora, o, mores!) »života u čizmama s visokom petom«, Adolf-Dado Topić gitarist je, basist, skladatelj, tekstopisac i pjevač. Po općem mišljenju svih relevantnih po tom pitanju – najbolji vokalist s prostora negdašnje SFRJ. To je, jednostavno, aksiom, i oko toga nema niti dvojbe niti raspre. Idemo stoga na činjenice: rođen je 1950. u Osijeku, odakle su potekli mnogi velikani domaćeg rocka i popularne glazbe, od Krunoslava-Kiće Slabinca (koji je, prije no što je krenuo pjevati pop-šlagere i bećarce, bio istinski slavonski Elvis Presley) do Ratka Divjaka, da spomenem samo neke glazbenike. Prve grupe u kojima je Dado svirao i pjevao bile su osječke skupine »Đavolji eliksiri« i legendarni »Dinamiti«, koji su bili prvi pravi progresiv-rock sastav na ovim prostorima, a što se sviračkog umijeća tiče, uvjerljivo nadmašivali sve postojeće sastave od Kopra do Subotice – ponajviše se to odnosi na Dadu, te gitarista Josipa Bočeka (kasnije člana »Korni grupe«) i već spomenutog bubnjara, Ratka-Raleta-Divjaka. Oni su, uz stalno prisutnog flautista, pijanista i aranžera Branimira Lamberta Živkovića (danas živi u Kanadi) bili osnovica kasnije prve super-grupe u nas, kultne (prve postave) grupe »Time«. Dado je nakon »Dinamita« prihvatio ponudu Kornelija Bate Kovača da postane frontman »Korni Grupe«, ali je ubrzo osjetio da je dovoljno sazrio da predvodi vlastiti sastav - tako je nastao »Time«. Dado je predvodio grupu kroz mnoge uspone i padove, glazbenici su se mijenjali, ploče množile, a on je snimio (tek) dva solo-albuma, od kojih je »Život u čizama s visokom petom« ne samo najbolji, već i jedan dirljivi hommage vremenu koje je neumitno prošlo, boljoj prošlosti, boljoj ako ni za što drugo - jer smo bili mladi, i(li) mlađi, a život rock-zvijezde, već onda sveden na lamentiranje iz naslovne numere: »Danas svira gitara da zaradi sve više para, nema više muzičara«, ipak– promišljeniji. Ploča je to najvrsnijeg hrvatskog rokera svih vremena, koja je anticipirala onu britanskog mu kolege Iana Andersona (»Jethro Tull«) s tematikom tako tipičnom za sve sredovječne svirače: Too old for rockenroll, too young to die«/Prestar za rock n roll, premlad za umiranje. Dado je danas 53 godine i nikako nije prestar za rock n roll. Čuo sam ga nedavno kako u Budvi praši »Rock n roll u Beogradu«, skladbu upravo s ove ploče. Možda je (današnji) rock, ako tako što još uopće postoji, prestar za Dadu Topića?…
R. G. T.
