Arhiv tekstova
Skladba sa religijskim i etno motivima
Na području crkvene glazbe napisao je Andrić više od pedesetak skladbi počevši od opusa 4 – Ave Maria za sopran, mješoviti pjevački zbor i orgulje (travanj, 1910 g.) Ova je skladba tiskana u đačkom listu »Slavonac« -III. godište, broj 5 u svibnju 1911. godine. Zatim slijede četiri crkvena muška zbora Pred Marijinim oltarom opus 12 iz 1912., 1913. i 1914. godine. Kao opus 16. bilježi dr. Andrić Tri crkvena mješovita zbora: »Griješniče jadni, zlatnih krila« – uz pratnju trombona – i »U slavu srca svetog« iz 1912. godine.
Zatim slijede Dva ofertorija za muški zbor opus 24. te kao opus 33. Missa in honorem B. Mariae Virginis skladana 1913. godine u Moroviću i poslana na natječaj Svetoj Ceciliji u Zagreb. Pokojni maestro Franjo Dugan veoma se pozitivno izrazio o pristigloj misi i predložio je za tisak. Andrićev melodram Kraljici na riječi Nedjeljka Dugonjića – Vrhovčića nastao je 1922. godine i odmah izveden na akademiji u Jeronimskoj dvorani. To je djelo i tiskano 1937. godine. Šest pjesama za dva glasa, mješoviti pjevački zbor i orgulje pod zajedničkim naslovom »Pjesme svetih Hrvatima« – opus 81. nastale su u razdoblju između 1937. i 947. godine. Posvećene su Sv. Nikoli Taveliću, Blaženom Marku Križevčanu, Blaženoj Ozani Kotorki i Blaženom Augustinu Kažotiću.
Bunjevačko-Šokačke Popijevke: Pod opus 108. nailazimo na Tri marijanske pjesme za glas i orgulje: »Zdravo Marijo« i »Zdravo kraljice« iz 1946. godine i »Spomeni se« – skladanu u Splitu 1951. godine. Treba spomenuti i Andrićevu pjesmu »Oče naš« za glas i orgulje opus 111., zatim dvije meditacije za orgulje: Prvi susret s Isusom i Meditacija o svetom Nikoli Taveliću za mješoviti zbor i orgulje opus 125., (dr. Andrić je bio neizmjerno angažiran i vodio hrvatsko poslanstvo u Jeruzelim. Angažirao se oko gradnje oltara i kanonizacije Nikole Tavelića). Tri psalma glas i orgulje: Zašto se bune narodi, Psalam 2., Ovo je dan, Psalam 117 i Poklikni Gospodu, psalam 99. – kao opus 130. Osam marijanskih pjesama pod zajedničkim naslovom Uz večernje zvono – za jedan i dva glasa uz orgulje, opus 150, Svetačke pjesme za duet, zbor i orgulje posvećene Sv. Antunu, Sv. Jurju, Sv. Petru i Pavlu, Sv. Mariji Tereziji i Sv. Petru Fourieru i Te deum, opus 204, za tenor (sopran), mješoviti zbor i orgulje iz 1954. godine, djela su dr. Josipa Andrića na području duhovne glazbe.
Posebno mjesto među najranijim Andrićevim vokalnim skladbama za glas i klavir zauzimaju Tri bunjevačko-šokačke popijevke opus 77: Subotici – na stihove Aleksandra Kokića. Ove pjesme izdane su tiskom 1940. godine u nakladi Društva bačkih Hrvata u Zagrebu.
Među Andrićevim skladbama za klavir ističu se Bačka sonatina opus 107., Subotičke impresije opus 112. sa stavcima: Sunce nad tornjem gradske kuće, radost ide subotičkim ulicama, Na bajskom groblju, Subotičko veče i Na bunjevačkom prelu, te suita Bukin, opus 183. sa stavcima. Čežnja za rodnim selom, Pred rodnom kućom, Sokak moga djetinjstva, Na majčinom grobu i Radost rodnog sela.
Bukin, rodno selo dr. Josipa Andrića smješteno između Bačke Palanke, Obrovca, Bača, Selenče, Vajske, Bođana, Plavne i Novog Sela pokraj Dunava – na jugu Bačke – staro je slavensko ime – od bukovih šuma toga kraja. Postanak Bakina seže valjda još u IX. stoljeće, kada je slavenski apostol Sv. Metoda kao panonski nadbiskup (870. – 880.) osnovao Bačku nadbiskupiju sa sjedištem u Baču po kojem je Bačka i dobila ime. Oko Bača nastala su manja naselja pa tako i Bukin i Plavna, Iza osmanlijske najezde 1526. godine doselili su u opustošenu Bačku Šokci-Hrvati iz Bosne preko Slavonije. U to se vrijeme pojavljuju Andrići u Slavoniji, Srijemu, Bačkoj i Baranji. U suiti Bukin skladatelj iznosi svoja intimna osjećanja prema selu svoga oca i groba svoje majke, te sjećanje na vlastito bukinsko djetinjstvo.
Svatovski Običaji: Andrićevo glazbeno stvaranje – što se tematike tiče – ima još jedno posebno obilježje. On muzički opjevava mjesta i krajeve, koja su mu posebno srcu prirasla. O mnogim gradovima i selima Bačke, Srijema i Slavonije, gdje se rodio, gdje je živio i kamo je dolazio, stvorio je po koje djelo. U nizu tih Andrićevih kompozicija o hrvatskim krajevima zapaženo je devet kantata.
Prva njegova kantata pojavila se na programu Radio Zagreba 1948. godine pod nazivom Žetelačka, iz koje je kasnije izrasla njegova prva bunjevačka opera Dužijanca. Godinu dana nakon toga napisao je kantatu Šokački svatovi opus 182. koju mnogi ubrajaju među najbolje Andrićeva glazbena ostvarenja. U njoj skladatelj prikazuje svatovske običaje šokačkog sela u 6 stavaka. Prvi stavak – »Svatovska predigra« iznosi dva glavna motiva kantate, uzeta iz svatovskih pjesama »Svatovi su uranili« i »Metla nogu na potegu«. Bez stanke prelazi predigra u drugi stavak »Prosci nose jabuku«, koju izvode mladenka – sopran solo – i ženski zbor uz tamburaški orkestar. Treći stavak »Momačko veče« čini živahni kontrast pređašnjem stavku, a izvode ga mladoženja – tenor solo – muški zbor i tamburaški orkestar. Četvrti stavak »Majka čeka svatove s vinčanja« počinje kao svatovska koračnica, te prelazi u elegični pjev alta i mješovitog zbora. Peti stavak »Čajin vinčac« neke je vrsti svatovske humoreske, u kojoj glavni lik čajo ili čauš (bariton) šaljivim pjevom uz bockanje i smijeh svatova (mješoviti zbor) unosi veselo raspoloženje. Šesti stavak »Svatovi u kolu« građen je u ritmu kola, te se ovdje ples i pjesma razvijaju u živi glazbeni tok. Svatovi su tako uz kolo »svu noć propivali«, ali ni to im nije dosta. Želja im je da »zora rana ne sviće sedam dana«, jer su nekad, dok su se još držali stari svatovski narodni običaji – znali katkada toliko i trajati gdjekoji veseli šokački svatovi. g
