Arhiv tekstova
Pola stoljeća na marginama društva
Demokratizacijom političkih odnosa, nakon urušavanja sustava zasnovanog na komunističkoj ideologiji, Crkva, pola stoljeća potiskivana na margine, ponovno je počela vršiti slobodno svoje poslanje i postala je vidljiva u životu društva. Mnogima se to nije dopalo jer su i dalje smatrali da je religioznost privatna stvar pojedinca, koja, ako više i nije nepoželjna »karakteristika«, nema mjesta u javnom i političkom životu, pa se shodno tome ni svećenici ne bi trebali »miješati« u politiku.
Ovako postavljen problem stvara lažnu dilemu – za ili protiv angažiranja Crkve i svećenika u životu jedne zajednice, što se vrlo često, budimo iskreni, svodi u stvari na zauzimanje određene političke pozicije (lijevo ili desno), a ne dotiče se suštinskih pitanja vezanih za religijsku dimenziju čovjeka i poslanje Crkve u svijetu.
CRKVA I NAROD: U Hrvatskoj i Srbiji ne prestaju rasprave o »miješanju« Crkve u politiku i društvena događanja. Ove rasprave dakako nisu mimoišle ni hrvatsku zajednicu u Srbiji, gdje je u posljednje vrijeme sve više vidljivo angažiranje svećenika Katoličke crkve u životu zajednice, što neki ocjenjuju pozitivno i prihvaćaju, a neki ne. Nesumnjivo je, međutim, da su Hrvati tijekom svoje povijesti i na ovim prostorima u velikoj mjeri bili vezani uz Crkvu i da se identitet naroda, što je na ovim prostorima i politička kategorija, održavao prvenstveno zahvaljujući Katoličkoj crkvi, te zalaganju pojedinih svećenika na društvenom i kulturnom planu.
Vlč. mr. Andrija Kopilović, prorektor hrvatskog odjela Teološko-katehetskog Instituta Subotičke biskupije, smatra da je u životu Hrvata na ovim prostorima Katolička crkva imala ulogu čuvarice nacionalnog identiteta, što je razumljivo, »jer je kompletna osoba ona koja ima i svijest o pripadnosti. Najgori neprijatelj je ne imati svoje ime, ne imati svoje prezime, ne znati svoje podrijetlo, onda se ne može vidjeti budućnost. Prema tome, čovjek je os-vješćen da zna tko je, da zna što je, za njega je to bitno da može opstati. To su datosti koje su naravne i ne može ih dokinuti niti jedna vlast, niti jedan sustav i svako tko se toga latio nažalost je puno zla nanio, ali, hvala Bogu, nije uspio. Kod malih naroda, kao što su Hrvati ovdje jedan manjinski narod, oni se tim više vezuju za onu svoju Crkvu s kojom se identificiraju, koja čuva naslijeđe svijesti tko su, odakle su, kakvi su, i zato je razumljiva stvar da se dogodi poistovjećivanje pripadnosti Crkvi s nacionalnom pripadnošću. Na koncu, književni hrvatski jezik se sada zapravo govori samo u Crkvi«, smatra mr. Kopilović.
Kad se govori o Hrvatima u Vojvodini, treba svakako imati u vidu i multietničko okruženje u kojem žive. Naime, Hrvati najčešće žive u lokalnim zajednicama u suživotu s Mađarima i Srbima. Tijekom povijesti ovaj kontekst različitih kultura, konfesija i slijeda političkih događanja stvorio je specifičan odnos Hrvata u odnosu na svoje okruženje. S Mađarima ih veže zajednička tisućljetna povijest, katoličanstvo i pripadanje zapadnom civilizacijskom krugu, prema kojem Srbi najblaže rečeno imaju ambivalentan odnos, ali, s druge strane, slavensko podrijetlo i veoma sličan jezik Hrvate vezuje uz Srbe što, ne rijetko, dovodi do prave konfuzije u nacionalnoj identifikaciji, čemu je dokaz insistiranje određenih krugova na zasebnoj nacionalnoj zajednici koja bi se trebala zvati Bunjevci. Kako se ovaj splet odnosa odražava na život vjernika: »Kao što se vidi, a što nije slučaj samo s Hrvatima, osjećamo se pripadnicima jedne velike zapadne kulture jer smo članovi jedne velike Crkve, kao što je to Katolička crkva, i to punopravni članovi, jer ona ne razlikuje pod-nacionalnosti, ali ipak objedinjuje sve nacionalnosti, i u tom smislu ona je čuvarica nacionalne svijesti i hraniteljica te svijesti gdje pripadamo. Dakle, rodoljublje i prava nacionalna svijest stvara čovjeka kompletnoga, koji ako je kompletan, ne može biti netolerantan, ne može biti nerazuman i ne može biti nesavjestan. Dakle, krivo je postaviti da Crkva može širiti nacionalizam. U tom času kada Crkva počne širiti nacionalizam koji uzrokuje razdore, ona prestaje biti Crkva.« kaže Andrija Kopilović.
SVEĆENICI I POLITIKA: S druge strane, sve vidljivija angažiranost Crkve dovela je i do nesuglasja i sukoba i među pojedinim svećenicima, što ne doprinosi suradnji svih onih koji su po svom obrazovanju ili pozicijama u društvu pozvani da ožive i organiziraju život hrvatske zajednice na ovim prostorima, u njenom specifičnom manjinskom položaju. Mogu li, dakle, svećenici biti uzor, kao elita ne samo u crkvi nego i u široj zajednici u modernom vremenu?
»To pitanje se stalno pojavljuje u različitim oblicima, a jedan od takvih oblika je i pitanje u kojoj mjeri se svećenici mogu baviti politikom i mogu li se uopće njome baviti, te je li to inkompatibilno s njihovim pozivom«, riječi su mr. Josipa Ivanovića, predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća. »Na ta se pitanja unutar Katoličke crkve pokušava dati odgovor, polazeći naravno od II. Vatikanskog koncila i dokumenata Svete Stolice, koja se izdaju povremeno po tim i sličnim pitanjima. Svećenik je osoba i građanin i kao građanin može prakticirati sva svoja prava uključujući i politička. Međutim, pošto je svećenik službenik općeg dobra po definiciji same Crkve, a politička partija ili stranka je nešto samo po sebi parcijalno, parcijalni pristup stvarnosti, onda iz toga proizlazi da on ne može biti član političke stranke. Dakako, on se može politički izjašnjavati i služiti kao uzor svojim primjerom, jer što svećenik kaže ili uradi ima veliku moć svjedočenja i poticanja drugih. U tom smislu djeluju neki svećenici i vjerojatno će i dalje djelovati«, rekao je Ivanović.
CRKVE NA BALKANU: Religioznost, jedno je sigurno, po svojoj biti ne može biti privatna stvar pojedinca, jer je religiozna osoba ujedno i pripadnik određene zajednice, koja po svojoj biti uključuje i politiku, ma koliko se ograđivali od nje kao od nečeg nepotrebnog, prljavog, ružnog, nečeg čime se bave jedino korumpirani političari, a istinski vjernici bježe od nje. Dakle, odnos Crkva-društvo, Crkva-politika, nikada nije isključiv i nije lako rješiv, jer je svaka Crkva u svijetu i ne odriče se svijeta, a u svijetu, odnosno društvu, mnoga pitanja jesu politička.
U zemljama bivše Jugoslavije odnos Crkva-društvo, Crkva-politika dodatno je opterećen tezama o tome kako je rat u bivšoj Jugoslaviji bio i vjerski rat, što je dodatno pojačalo animozitet prema crkvama i vjeri, te podupiralo tezu o tome kako se Crkva ima držati što dalje od politike. Mirko Đorđević, publicist i sociolog religije iz Beograda, smatra da je »problem odnosa crkve i politike stari problem, koji se zaoštrio i izbio na površinu posljednjih 15 godina širom Balkana, zahvaljujući ratovima, i doveo do velikih nesporazuma koji traju do danas. Crkva kao korpus obitava u jednome konkretnome društvu i ona ima u njemu svoju primarnu misiju kršćanskog prosvjećivanja po principima evanđelja, ali ona je i kao društveno tijelo angažirana i oko svih krupnih društvenih pitanja, što pojedinačno važi i za svakog svećenika, koji i kao građanin ne može biti neangažiran i nema u tome ničega čudnog. Čudno je to što se zaboravlja da su komunisti potisnuli Crkvu na prostor Porte i Oltara i oduzeli joj svaku mogućnost javnog političkog djelovanja. Dakle, nije problem u tome treba li Crkva i politički djelovati, zašto da ne, ona mora u svakoj situaciji svjedočiti istinu evanđelja, ali je u problem u tome kako će se to svjedočenje konkretno politički manifestirati. U tijeku minulog desetljeća mi smo svjedoci, široko na prostoru Srbije i Balkana, da je Crkva imala vidnu političku ulogu i da tu ulogu nije najbolje umjela odigrati. Bila je, jednostavno rečeno, nespremna za vrijeme političkog pluralizma koje je došlo nakon poraza ruskog modela komunizma. Tako se dogodilo nešto paradoksalno, da je ne samo Crkva u politici, nego se politika u onom stranačkom, strančarskom, uskom smislu uvukla u Crkvu. Čini mi se da je danas Crkva i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni i na čitavom pravoslavnom istoku posebno, ne samo u politici, što samo po sebi ne bi bilo strašno jer Crkva je i pozvana da odgovara na pitanja ovoga doba u kojem živimo, nego je Crkva, a to je slučaj u Srbiji posebno, primjetna, značajna, nezaobilazna politička snaga.«
U čemu je, dakle, problem? »Problem je u tome što se Crkva često kloni svoje misionarske djelatnosti i pojavljuje se isključivo kao politička sila i tu se već uklapa u milje političkih borbi, političke kon-junkture i to ona najbolje ne zna odigrati«, smatra mr. Đorđević. »Tu se najčešće Crkva pokazuje, na žalost, kao konzervativna snaga koja se opire modernizacijskim procesima, što ne bi, po smislu evanđelja, bilo logično. Bilo bi logično da je Crkva na strani progresa onih koji su marginalizirani, onih koji traže svoja prava. To je veliki problem, po mom mišljenju, i o njemu bi trebalo vrlo široko raspravljati.« g
