Arhiv tekstova
Potreban nam je unutarnacionalni dogovor
Mato Matarić je rođen 1947. godine u Nenadiću pokraj Sombora u obitelji naprednih poljoprivrednika, aktivnih i na političkom i na kulturnom polju. Završio je srednju strojarsku školu, i kasnije, uz rad, Višu školu organizacije rada u Novom Sadu. Radio je u rječnom brodarstvu i međunarodnom prometu. Na prvim višestranačkim izborima u Srbiji 1990. godine bio je kandidat DSHV-a.
Danas živi na relaciji Mohač – Nenadić. U Mohaču radi, u Nenadiću polako obnavlja obiteljski salaš izgrađen 1906. godine, gdje, sa suprugom, svake druge godine organizira Likovnu koloniju.
Mato Matarić čuva tragove o podrijetlu svoje obitelji, koji govore da su došli iz Bosne Srebrene s franjevcima još 1542. godine, a pisani dokaz postoji da su 1543. platili crkveni porez kaločkom nadbiskupu.
HR: Kako ste se odlučili odseliti s obitelji u Mađarsku i tamo postati poduzetnik, a ne u svom rodnom Somboru, gdje ste ranije bili uspješni privrednik?
Šesnaest godina sam radio u rječnom brodarstvu u poduzeću »Panonija Sombor«, četiri godine sam bio direktor, a petu godinu me nisu izabrali jer nisam bio »po ključu«. Zato sam napustio Sombor i otišao u Novi Sad u Danubia-trans. Tu sam radio kao savjetnik generalnog direktora za rječni saobraćaj. Kasnije sam bio izabran za predsjednika Odbora za međunarodnu suradnju u saobraćaju Privredne komore Jugoslavije. Vratio sam se iz Novog Sada prije svega zbog starih roditelja i tada sam dobio dužnost prinudnog upravnika nad jednom propalom firmom u Somboru. Kad sam je konsolidirao, nakon 6 mjeseci bio sam izabran za direktora i tu sam radio dok me nije Arkan otjerao.
HR: Kako Vas je Arkan otjerao?
Bio sam u Apatinu s poslovnim partnerima, i u jednom momentu konobar me je pozvao i rekao »dođite, druže Matariću, da čujete što Vam poručuje Željko Ražnatović Arkan na Radio-Somboru«. Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. Arkan je u emisiji uživo preko radija govorio da je obitelj Matarić osuđena na progonstvo jer je dokazano ustaška i da mi daje rok od tri sata, meni i obitelji, da se iselim preko Mađarske, kako je on rekao, »poznatim ustaškim putovima«, te da oslobodim kuću za Srbe iz Hrvatske. Onda su se javljali »slušatelji« i pitali kad mogu useliti, a moja obitelj je to slušala. Vratio sam se u Sombor i otišao u Radio-Sombor misleći da ću tamo zateći Arkana, da vidim što je to, odakle mu te ideje. Arkan je, u međuvremenu otišao. Objavljena su u toj emisiji, osim mojeg, imena još nekih hrvatskih obitelji iz Sombora. S Radio-Sombora sam dobio kazetu s kompletnim programom »od tog divana«, koju imam pohranjenu, i da je spomenuti živ možda bi koristila nekome. To je bilo 18. studenog 1991. godine, dana kad je pao Vukovar. Nakon toga nismo više bili mirni, spavao sam s pištoljem, koji sam u međuvremenu nabavio kako bih se zaštitio, pod jastukom. Dežurali smo naizmjenično. Nastala je strašna konfuzija u obitelji, da bi mi drugog siječnja 1992. bacili bombu na kuću u Somboru, srećom nitko nije povrijeđen. Ono što je mene najviše pogodilo jest da su se meni poznati ljudi počeli javljati telefonom i pitati – jesmo li se već iselili.
HR: Koji su razlozi napada na Vas u medijima i što se kasnije događalo?
Ove godine je na suđenju Slobodanu Miloševiću u Den Haagu jedan svjedok rekao kako je protjerivanje Hrvata iz Vojvodine iz pojasa Podunavlja bilo po nalogu Državne sigurnosti, s ciljem da se ojača granica prema Hrvatskoj i naseli, kako je on rekao, »tvrdim Srbima« iz Krajine. Smatram da je to razlog zbog kojeg sam morao otići iz Vojvodine. Teško je bilo mojoj djeci objasniti kako to da smo baš mi morali otići, a zapravo smo otišli zato što je to bila tendencija tadašnje državne politike.
HR: Vi ste u to vrijeme bili aktivni i u DSHV?
Bio sam kandidat na prvim višestranačkim izborima za republičkog poslanika i kad su moji ljudi lijepili plakate u predizbornoj kampanji vikali su za njima »visjet će on i na banderi, ne samo na zidu«. Znači, tada je bio problem imati jak kadar u hrvatskom narodu. Kasnije su mi 13. travnja 1992. godine bacili ponovno bombu na kuću, ali sada zbog aktivnosti moje supruge koja je također sudjelovala u radu DSHV. Nakon toga nisam više mogao raditi, svašta su mi vikali – »ustašo«, i tako dalje. Zlo je bilo. Povukao sam se u privatnike, ali nisam imao posla, odnosno, moglo se raditi sve dok nisu došli, kako ja kažem, »hrvatski kadrovi« – Srbi iz Krajine. Oni su počeli »prosvjećivati« ovdašnji narod da su svi Hrvati isti i da je to zlo za Srbe. Bili smo jako iznenađeni, i ja i moji susjedi i Srbi, i svi ostali, od kuda sad takva mržnja prema nama, prema mojoj obitelji i uopće prema Hrvatima. Kada smo svi u obitelji – i sin i snaha – ostali bez posla, i iz ekonomskih razloga smo morali otići. Nakon našeg odlaska u Mađarsku, naša kuća u Somboru tri puta je opljačkana.
HR: Kako ste se snašli u Mađarskoj?
Kao stranci u tuđoj zemlji, ali ipak smo zahvalni mađarskim vlastima i ljudima u Mohaču, gdje živimo i radimo. Oni su bili jako susretljivi oko izgradnje parkinga, poslovnog prostora i skladišta za našu firmu koja se bavi izvozom poljoprivrednih proizvoda iz Mađarske za zemlje bivše Jugoslavije, a kasnije se to razvilo i na Italiju, Švicarsku, Albaniju. Mi smo bili pioniri tog posla u Mađarskoj. Počeli smo od Bosne. Puno smo radili i sada radimo, sin aktivno radi u firmi u Mohaču a kćerka ima svoju firmu u Zagrebu i distribuira naše proizvode.
HR: Kako objašnjavate uspjeh u poslu u drugoj zemlji u teškim uvjetima?
To je tada bio jedan vakuum između državnog, socijalističkog sektora i privatnog koji se još nije bio oformio. Mi smo došli s čistom namjerom, kupi robu, dotjeraj je malo, prepakiraj i prodaj. I tako smo uspjeli. Danas izvezemo robe u obimu od 300 kamiona mjesečno – poljoprivrednih proizvoda, suhomesnatih proizvoda itd. U Mohaču također žive Hrvati, oko pet tisuća njih. S njima smo u kontaktu, surađujemo, sponzoriramo njihove programe i lijepo živimo. Ali, u Nenadić se vraćamo kad god možemo. Imamo 30 jutara zemlje, to obrađujemo brat i ja.
HR: Kako se sada osjećate kad odete u Sombor?
Ne idemo u Sombor, osim u crkvu i po pozivu u HKUD »Vladimir Nazor«. Osjećam se nelagodno jer vidim da ljudi koji su bili toliko zagriženi hajkama na nas Hrvate, sada mi okreću leđa, srame se toga, obilaze nas. Vidim da je sad i njima neugodno, očigledno je bilo potrebno vrijeme da istina prevlada. Ima i ljudi koji kažu ‘hvala Bogu da sam te vidio’. Ima i takvih ljudi, ali to je manjina, većina je bila zaluđena kao i veliki dio Srbije u to vrijeme.
HR: Kako procjenjujete političku, kulturnu, institucionalnu situaciju među Hrvatima danas u Vojvodini?
Žalosno, zato što, kao prvo, Hrvati kao mala manjina u Vojvodini i Srbiji nisu zaslužili da se na ovaj način njihovi čelnici međusobno razračunavaju, a zatim da pune stupce tiska koji ni dan danas nije baš naklonjen Hrvatima u Vojvodini. Izgleda da su mnogi mediji jedva dočekali razdor među Hrvatima, rascjep u DSHV-u. Žao mi je zbog toga, jer nikad nisam mijenjao stranku niti ću je mijenjati dok ova živi. Mislim da Hrvati u Vojvodini moraju djelovati na tri polja – vjerskom, kulturnom i političkom. Angažiran sam kao vjernik u crkvi, na kulturnom polju također, a na političkom naročito, jer je to ono što ostaje. Pamtiti će se tako da je Stjepan Radić u našoj staroj kući boravio 1926. godine, jer je moja obitelj uvijek bila politički aktivna. U Radićevu čast moja je majka izvezla zastavu HSS i grb, što smo sačuvali do danas.
HR: Koji su problemi na političkom angažiranju Hrvata po Vašem mišljenju?
Mislim da je mnogo problema u rukovođenju DSHV-om bilo od vremena prvog rascjepa glede formiranja nadstranačkog tijela – Hrvatskog nacionalnog vijeća, u vrijeme Ivice Poljakovića. Tu se upalo u konfliktnu situaciju, a zna se da je puno lakše ući u konflikt nego izići iz njega. Mislim da odatle potječu i kasnija nesuglasja u čelništvu DSHV-a s Lazom Vojnićem Hajdukom i Stankom Kujundžić, te s Josom Gabrićem sada. Dosta je bilo problema oko toga kako bi trebala izgledati ta nadstranačka hrvatska organizacija i onda se, u tom vakuumu pojavila ideja formiranja Foruma hrvatskih institucija i organizacija. DSHV nije u tome sudjelovao, jer, prema tumačenju rukovodstva, odnosno Bele Tonkovića, to nije bilo dobro. Ti su se problemi kasnije prenijeli i na sadašnji HNV, gdje je sada ista situacija kao ranije u Forumu. Ja sam bio na formiranju HNV-a, to je žalosna situacija, to preglasavanje, to je bruka.
HR: Kako se može prevazići konflikt u HNV-u, kakva bi trebala biti transformacija HNV-a tako da i DSHV bude zadovoljen?
Mislim da je potrebna pomirba i ponovni izbori s pomirenim stranama. Nadam se da su ljudi konačno shvatili da ćemo biti usitnjeni toliko da nećemo imati utjecaja ni na svoj narod, da ćemo sve manje imati podrške na izborima, baš zbog nesuglasja među liderima, pa onda i među organizacijama.
HR: Imate li vi u Somboru sličnih problema?
U Somboru imamo problem s KUD-ovima koji imaju bunjevački prefiks, što je apsurdno. Tako smo dospjeli do dvije Dužionice, na primjer. U Somboru sad to eskalira, a u Subotici je već odavno prisutan taj problem.
HR: Gradonačelnik Sombora Jovan Vujičić ove je godine, ipak, hrvatsku povorku primio unutar Gradske kuće, a bunjevačku ispred. Je li to od značaja?
Da, meni je žao somborskog gradonačelnika Vujičića koji je pošten, krajnje korektan prema nama, pa, i prema ovima koji su organizirali tu bunjevačku Dužionicu. Njemu je teško, jer se mi nismo uspjeli izboriti za jedinstvo korpusa svog naroda. U Somboru se 9 tisuća ljudi izjašnjavaju kao Hrvati, u odnosu na 2 tisuće Bunjevaca. Za mene ta situacija oko proglašenja Bunjevačkog nacionalnog vijeća, da nije tragična bila bi izuzetno smiješna. Zamislite da Srbijanci sad organiziraju Šumadijsko nacionalno vijeće u Srbiji.
HR: Vi ste bili na sjednici Predsjedništva DSHV-a u Somboru prije izvjesnog vremena, kada je raskol u stranci izašao na vidjelo?
Tada sam zamolio dvije strane, jer su sjedili bukvalno na suprotnim stranama, jedan nasuprot drugom, da promijene uloge. Rekao sam ‘Vi, koji predlažete smjenu Bele Tonkovića, molim vas iznesite vaš program, da se mi znamo opredijeliti ne više za Belu ili Petra Kuntića, već da vidimo program’. Nitko nam to nije mogao ponuditi. Tada sam rekao ‘Nemojte očekivati od nas da se opredjeljujemo i dajemo blanko potpis na vaše promjene u rukovodstvu’. Smatram da je Tonković trebao kvalitetnije odstupiti s funkcije predsjednika, a ne ovako da mu se svašta predbacuje. On je ipak čovjek koji nas je 13 godina vodio i prošao taj ratni period. S druge strane, mislim da je mogao na toliko boljih načina prepustiti rukovođenje strankom mlađim ljudima, novim idejama i novim programima, jer je ratni period prošao.
HR: Kako vidite budućnost hrvatske zajednice u Srbiji?
Trebamo ići na jednu novu koncepciju odnosa prema državi u kojoj živimo i prema suvremenom shvaćanju pojma nacionalne manjine. Mi se ne snalazimo u toj ulozi, ali konačno moramo shvatiti da smo mi sad manjinski narod u Republici Srbiji i da postoji većinski, srpski narod. Ali, isto tako, da smo ravnopravni članovi ove države, kao i većinski narod. Mislim da niti jednim znakom nismo dali do znanja da ne priznajemo ovu državu, njene organe i ustavne odredbe Republike Srbije. Poslije Daytona, poslije 95-te, sve se promijenilo i sve i treba ići daleko drugačije. I to je moja zamjerka Tonkoviću, kao što je moja zamjerka isto tako i ovim ljudima koji su ga na pučistički način smijenili. To ne liči na ozbiljnu demokratsku stranku. Trebamo zagovarati demokraciju među 25-30 tisuća politički angažiranih ljudi i njihovih obitelji, znači 100 tisuća ljudi, a u svojoj stranci nemamo demokratske odnose.
HR: Smatrate li da je potrebna transformacija DSHV-a?
Apsolutno, kompletnog DSHV-a zajedno s ostalim hrvatskim političkim strankama, ukoliko to žele. Samo je to pravi put, jer, moj rođeni brat je u suparničkoj stranci, Hrvatskom narodnom savezu, i sad ćemo se on i ja suprotstaviti jedan drugom na sljedećim izborima na istom glasačkom mjestu. Onda će se glasovi podijeliti, pa nećemo imati niti jednog zastupnika. Pa, je li to sad cilj politike rukovodstva DSHV i HNS? Treba pripremiti program, jer mislim da je program važniji od izbora ličnosti. Mislim da je budućnost Hrvata kao nacionalne manjine u Republici Srbiji u konsolidiranju snaga kojih ima. Imamo i Hrvatsko akademsko društvo, a sada i HNV i dvije stranke. Mislim da bismo se morali svi zajedno angažirati u jednom pravcu i dobiti narodne zastupnike na razini Republike, Pokrajine i općina.
HR: Ima li zastupnika hrvatske zajednice u Skupštini općine Sombor?
Razgovarao sam, za vrijeme ovogodišnje Dužionice, s potpredsjednicima SO Sombor, i upitao ih kako mogu funkcionirati bez ijednog Hrvata u Skupštini općine od 1997. godine. Rekao sam im: »Znate li vi da ste izbacili jedno i pol selo od 9.000 Hrvata?« Naš posljednji predstavnik, pokojni profesor Stipan Knezi umro je 1997. godine, a nitko nije kooptiran, niti su održani dodatni izbori, tako da nitko ne pita za mišljenje tih 9.000 ljudi.
HR: Kako procjenjujete, hoće li Hrvati u somborskoj općini imati svoje zastupnike na narednim izborima?
Ako za izbore postojeće stranke ne budu pripremile programe i mi ne budemo procijenili da će proći naši kandidati na razini Sombora, mislili smo i organizirati stranku koja će samo na lokalne izbore izići, jer ne možemo dalje čekati. Mi ovdje imamo četiri do pet tisuća Hrvata uz granicu, to je jedan specifičan položaj, granica im kroz dvorište prolazi. Puno ljudi je doseljeno iz Hrvatske, Srba, koji ne znaju što će od muke i jada bez posla i riješenog statusa, to je muka i strašno je slušati što ljudi doživljavaju u ovim krajevima. Dakle, naš narod mora biti zastupljen preko odbornika u Skupštini Općine Sombor i u mjesnim zajednicama Bački Monoštor, Bački Breg, Bezdan, te u općinama Sonta, Apatin, Bač, Plavna, Bođani, sve do Petrovaradina i Novog Sada. Ne tražimo ništa što već nije bilo. U doba socijalizma uvijek smo imali iz ovih salaša delegate »po ključu«, pa ako je to taj komunizam, »totalitarni«, priznavao, zašto sad ova demokratska Srbija to ne bi mogla priznati. Ona bi, ali se mi trebamo bolje organizirati.
HR: Koji su najveći problemi Hrvata po Vašem mišljenju?
Najveći problem je razjedinjenost korpusa. Ne mislim da moramo svi nositi iste rupce i Croata kravate, ali tražim da se narod na neki način izjasni, i konačno, da hrvatska opcija prevlada. Danas više nemamo problema s terorističkim akcijama, možda još ima verbalnih ispada ili prozivanja, ali ozbiljni incidenti su prošlo vrijeme. Pokazalo se da su sve te velike vojne akcije bile uzalud. Ostalo je da se narodi međusobno dogovore. Unutar našeg korpusa potreban je dogovor. Tko će to organizirati, ne znam, ali trebamo sjesti i reći: jest, vi možete biti Bunjevci, ali nemojte nam bušiti šatru, barem ne vi. Srbija, s druge strane, kao država mora imati registriranu nacionalnu manjinu koja će se zvati Hrvati. To Srbija mora uraditi, kao što sad Srbi u Hrvatskoj moraju dobiti i kuće, i povrat imovine i mirovine. Mi to moramo organizirano dočekati i prihvatiti, da ne bude da nas u institucijama koje su formirane predstavlja netko od Bunjevaca. Moramo, prvo, imati pomirenje unutar svoga naroda, a zatim ići na rješavanje odnosa s većinskim narodom, kroz Zakon o pravima nacionalnih manjina, druge nema.
HR: Kako vidite ulogu matične države u tome?
Nama ne treba puno tutora. Mi smo ovdje stoljećima, znamo živjeti na ovim prostorima, znamo multietničnost ovog prostora i multikulturalnost Vojvodine. Nama treba, kao korpusu naroda izvan domovine, koji nije iseljeništvo već je autohton, da na nas matična zemlja računa kao na svoj narod u takozvanoj sivoj zoni, znači do Tise, kao što je za Mađarsku prednost što ovdje žive Mađari. To bi bila pametna politika Hrvatske, da nas ovdje zadrži i da nam pomogne kao što su krenuli s pomoći udrugama, financiranjem mladeži za školovanje i njihov povratak, ali i osiguravanjem ekonomskog prosperiteta. Žao mi je da se jako malo ljudi iz hrvatskog korpusa odavde nalazi u predstavništvima hrvatskih poduzeća. U Hrvatskoj nismo izgleda popularni, a ovdje nas odbacuju jer nismo pouzdani. Potrebno je da se naši ljudi, kvalitetni, od znanja i struke, zapošljavaju na mjestima koja su otvorena od hrvatskih firmi i hrvatskim novcem, u predstavništvima u Beogradu, Vojvodini, Srbiji. g
