Arhiv tekstova
Palčići, divovi i sirotinja raja
Sjećate se one bajke, nešto kao: živjeli neki dobri ljudi, siroti ali vrijedni. Trudili se i radili, bili poslušni i nikad se nisu bunili. Silno su željeli imati djece, ali njihove želje nikako da se ispune. Sve dok jednog dana, kao nekim nebeskim čudom, ne dobiše jedno majušno, majušno čedo koje je bilo toliko malo kao palac, i manje, pa su ga nazvali Palčić. I onda je netko donio zakon koji je htio da tako mala čeda uopće ne postoje, jer su mala i stvaraju gužvu u prometu između velikih Čeda. Malo čedo i veliki, da ne kažemo divovski, Čeda.
Sirotim roditeljima bi žao, ali što je tu je, zakon je zakon. Ili da se čedo ugoji i odmah naraste, ili da se rasformira. Situacija nije ni malo ružičasta. Je li tako glasila bajka ili nekako drugačije, tek nešto vas goni da budete na strani Palčića, a protiv divova koji mu žele nauditi.
FIKTIVNE STRANKE: Zakon o političkim strankama nije bajka, o njemu se poslanici Skupštine Republike Srbije trebaju izjasniti već na prvom jesenjem zasjedanju. Ali dileme oko ovog nacrta su bajkovite.
Na sastanku Vojvođanskog saveza na kojem je usvojen dokument o osnovnim principima za reguliranje statusa Vojvodine u okviru novog Ustava Srbije, donijeta je i zajednička odluka da članice ovog saveza ne podrže prijedlog zakona o političkim stankama. Zašto? Što to smeta regionalnim strankama kod ovog nacrta? Regionalne stranke smatraju da je kvota od minimum 3.000 potpisa, koliko će svaka stranka, po ovom Zakonu, morati prikupiti kad bude obnavljala svoju registraciju, jednostavno prevelika i da u neravnopravan položaj stavlja upravo one stranke koje zbog svog regionalnog karaktera (zbog svoje ograničenosti) nemaju tako masovno članstvo kao neke nacionalne stranke. Ide se čak toliko daleko da se u ovom zakonskom prijedlogu vidi negiranje regionalnog koncepta. Mada predstavnici svih vojvođanskih stranaka, koje su se do sada oglasile u vezi ovog pitanja odlučno ističu da oni, to jest njihove stranke, neće imati problema sakupiti tih 3.000 potpisa, oni ipak, ispada principijelno, neće podržati ovo zakonsko rješenje.
Očigledna je namjera predlagača zakona da ovim zakonskim rješenjem napravi »čistku« u stranačkom registratoru u kome egzistiraju mnoge fiktivne i papirnate stranke, takozvane »faks« stranke (članstva nema, postoje samo lider i faks koji šalje priopćenja), ali zakonodavac kao da bi da ode još i korak dalje, pa da zbriše i ono što se u narodu zove »autobus stranke« (članstvo stane u jedan do dva autobusa), a takvih stranaka u DOS-u nije malo.
S druge strane nije sasvim jasno zašto netko tko svoje djelovanje ograničava samo na Vojvodinu ili na Sandžak ili na Šumadiju, zašto on ne bi imao masovno članstvo. Ovaj hendikep mogle bi iskazati samo one stranke koje djeluju isključivo na slabo nastanjenim područjima poput, recimo Deliblatske pješčare ili Pešterske visoravni, a takvih za sada nema. Naime, ako se netko ozbiljno posveti radu i organiziranju infrastrukture i stvaranju stvarnog a ne fiktivnog članstva, njemu neće biti problem osigurati 3.000 potpisa, niti platiti takse za ovjeru tih potpisa, bez obzira djeluje li u regionalnom, lokalnom ili nacionalnom horizontu.
DIKTATURA VELIKIH: Namjerno ili ne, ali kad je riječ o ovom pitanju, nekako je marginaliziran mnogo važniji problem, a to je pitanje pravog smisla njihovog postojanja i prave mjere njihovog angažmana. Stranke se formiraju da bi se na legalan i sasvim javan način iskazivao nekakav politički stav, a od drugih iskazivanja političkih stavova ovo se razlikuje u tome, što mu je konačni cilj dolaženje do vlasti. Dakle, pitanje je i to osnovno, može li se postojanje ovakvih ciljeva može ograničavati, tako što će se netko tko je manjinski raspoložen (recimo želi imati sasvim malenu stranku, strančicu) isključiti iz korpusa ovakvog političkog djelovanja. Ako netko svoje političko djelovanje želi ograničiti na »palčić partiju«, zašto bismo mu onda mi propisivali da to ne smije činiti, zašto bismo uskraćivali pravo bilo kome da se politički organizira u formi u kojoj on to želi. Sasvim je drugo pitanje realne političke moći, zastupljenosti u parlamentu, aktivnosti i javne vidljivosti. Osim toga, to svakako ne ovisi samo i isključivo od brojnosti članstva, a pogotovo ne ovisi od sposobnosti prikupljanja i taksiranja 3.000 potpisa.
Ova zemlja, to jest ljudi koji žive na ovim prostorima, jedva su preživjeli diktaturu proletarijata, kao sile koja se nalazi na čelu historijske nužnosti. Ne vidim zašto nam je opet potrebna diktatura, ovog puta ne proletarijata, već »velikih« stranaka, koje su valjda zato što su masovne samim tim i legitimne, značajne i jedino moguće.
I opet kažem, ne znam glasi li baš točno, kao na početku, bajka o Palčiću, ali je sasvim sigurno da Palčić ima pravo. g
