Rješenje ili pravna konfuzija
Najave pokrajinskog Taj-ništva za informiranje o prenošenju osnivačkih prava nad manjinskim novinsko-izdavačkim ustanovama Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine na nacionalna vijeća (manjinskih) zajednica otvara mnoga pitanja, od kojih ćemo pokušati postaviti samo nekoliko, uglavnom reduciranih na ono za nas najvažnije – što će biti s medijima na hrvatskom jeziku, ili, konkretno, što će biti s »Hrvatskom riječi«, novinsko-izdavačkom usta-novom koja se po odluci Skupštine AP Vojvodine od 18. svibnja 2002. godine i vlastitome Statutu ima baviti sljedećim djelatnostima: izdavanjem novina, izdavanjem knjiga, brošura, muzičkih i drugih publikacija, izdavanjem časopisa i sličnih periodičnih izdanja, uslugama reklame i propagande, taj-ničkim i prevodilačkim aktivnostima, te trgovinom na malo knjigama, trgovinom novinama i pisanim materijalom itd.
Iznerviranom čitatelju ovoga teksta, možda iritiranom prethodnim nabrajanjem djelatnosti NIU »Hrvatska riječ«, željeli smo samo prikazati lepezu potencijalnih poslova ove medijske kuće, koji su prijedlogom tajnika za informiranje Izvršnog Vijeća Skupštine Voj-vodine svedeni, kao i kod drugih manjinskih izdavačkih ustanova, isključivo na izdavanje i tiskanje javnih glasila, odnosno na sredstva javnog informiranja, koja opet po navedenom Zakonu o javnom informiranju ne mogu biti osnovana i financirana od države i teritorijalne autonomije.
BRIGO MOJA…: Izuzmemo li iz postavljenog pitanja to što će biti s do sada jedinim proizvodom NIU »Hrvatska riječ«, informativno-političkim tjednikom istoga naziva, postavlja se pitanje što će biti s izdavanjem knjiga, časopisa i osta-lih izdanja, koja se tek trebaju pokrenuti, a koja se ne smatraju javnim informiranjem, pa samim tim nisu niti predmet Zakona.
Vezivanjem manjinskih novinsko-izdavačkih kuća za jedan proizvod i prepuštanjem istih ustanova vijećima nacionalnih zajednica, kao da Tajništvo za informiranje, a analogno tome i Izvršno vijeće Vojvodine, želi poslati poruku »Brigo moja pređi na drugoga«.
Čak i ako je tako, postavlja se naredno pitanje: tko financira, ili preciznije, tko će skrbiti o financiranju rada nacionalnih vijeća nacionalnih zajednica (čitaj manjina) ako ne onaj kome je to u opisu poslova, odnosno Ministarstvo za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Srbije i Crne Gore i pokrajinsko tajništvo sa sličnim opisom poslova, i ne kosi li se to s istim članom Zakona koji određuje kako država ne može »niti neposredno niti posredno financirati javna glasila iz javnih prihoda«.
NAJAVLJENA ŽURBA: Zakon istina dozvoljava dvije iznimke. Prvu čine radiodifuzne kuće, a drugu novinske agencije, no teško nam je zamisliti kako će pisani mediji poput »Hlasa ludu«, »Ruskog slova« ili »Hrvatske riječi« postati radio stanicama ili televizijama, a također nam se čini malo vjerojatnim zamisliti ih kao partnere ili poslovne takmace Tanjugu, Beti ili Fonetu.
Ono što osobito čudi je najavljena žurba pokrajinskog tajnika Rafaila Ruskovskog, koji ne želi niti časa gubiti u predaji medija drugima na upravljanje, dakle, ne želi koristiti pravo na još dvije godine koliko bi mogao ne kršiti Zakon o javnom informiranju, ako bi tijekom navedenoga vremena Skupština Vojvodine ostala osnivač ovim glasilima.
Posebno bih istaknuo kako je po još uvijek važećem Statutu Vojvodine pokrajinska Skupština zadužena skrbiti o informativnim kućama na službenim jezicima u Vojvodini. Suočen s pravnom kolizijom između Statuta Vojvodine i Zakona o javnom informiranju, visoki pokrajinski dužnosnik opredjeljuje se za što hitnije postupanje po Zakonu, otvarajući još jedno pitanje: čemu će u novoj situaciji služiti Tajništvo na čijem čelu se sam nalazi? Drugim riječima, ako spomenuto Tajništvo ne vodi više brigu o javnom informiranju na službenim i drugim jezicima u pokrajini, hoće li se nadalje baviti isključivo internim biltenom koji izlazi za potrebe Skupštine i Izvršnog vijeća, i ako je tako, je li takvom skromnom poslu potrebno tajništvo i tajnik, ili je dovoljno uredništvo i urednik?
Autor je zastupnik u Skupštini AP Vojvodine