Arhiv tekstova
Ljubav najvrijedniji dar djeci
Netko je rekao da sve oko nas zrači, ako je to istina, onda sve možemo i upijati. Važno je upijati ono što je dobro i što nas obogaćuje. Tada to bogatstvo, koje sami upijamo, i mi zračimo. Tako smo za svoju sredinu blagoslov. Vjernici prihvaćaju istinu da nam je sve darovano. Svi dijelovi tijela su dar od Boga koji je Stvoritelj. Tako je svaka stanica organizma satkana, svaki organ usađen kao dar. Dar dobrote i dobroga. Udahnut nam je život i pokrenuta besmrtna duša. Bogati smo osjećajima, a obdareni velikodušno darom slobodne volje. Imamo pamćenje prošlosti i moć reprodukcije svega doživljenoga u mašti. Imamo razum i pokrenutu lavinu misli i razmišljanja. Osposobljeni smo da budemo stvaraoci unutar stvorenoga. Imamo religiozni duh da s Bogom drugujemo po molitvi, vjeri i ljubavi. Jednostavno, čovjek je čudesni obdarenik ali je i darovatelj. Povezanost s izvorom nas samih čini nas sposobnima biti ne poraženi i ne pogaženi u sebi i svome »ja«. Zahvalnost prihvaćati sebe kao darovano biće postajemo dar za druge. To je temelj svega dobra.
Priroda je darovana. Što je čovjek više upija, to postaje sposobniji za darivanje. Dosta je promatrati prekrasan cvijet, planinska prostranstva, ljepote uvala i jezera, proplanke i razdolja, rijeke i šume, i već je čovjek pun ushita, radosti i optimizma. Promatramo li dijete u igri, osjećamo da je život čudesna igra i da pretjerana briga nije na mjestu.
RUŽNO PREVLADATI DOB-RIM: No moguće je da i zli događaji uđu u naš vidokrug, odijele nas jedan od drugoga i zrače nesreću. Nečista savjest, upijanje ružnih doživljaja, prizora i slika iz svijeta čini nas nesretnima. Oni nas tada pritišću, more i muče. To nagriza, razara dušu. Nepravedno djelo uvlači strah i mržnju u međuljudske odnose. Podsvijest pohranjuje dobre, ružne i zle sadržaje te iz njih zrači na naš vlastiti život i na druge oko nas.
Važno je ružne i zle sadržaje odstraniti ili prevladati dobrim, čistim i lijepim sadržajima. Dosta je da se u ljutnji, muci i povrijeđenosti zadržimo na nekom lijepom prizoru, zagledamo u cvijet, sjetimo se gorskog vodopada ili sjenovite travnate uvale kraj bistrog potoka, i već je zlo savladano u nama. Sve ono što je oko nas darovano, donosi darovanost. Sve što je dobro dolazi iz izvora Dobra i odraz je njegove nadmoćnosti nad zlom. Tako je moguće sačuvati živce, zdravlje, mir, radost i životni elan, pa i u najtežim situacijama.
Čitao sam ovih dana kako je jedan mladić sam pobjegao s broda američke mornarice, nadajući se da će čamcem moći stići do obale i osloboditi se vojničke discipline. No prevario se. Obala je bila nedostiživa čamcem i veslima. Iznemogao, mladić je dvadeset dana lutao na valovima oceana. Našli su ga polumrtva i uzeli na brod. Kad se oporavio, rekao je da je stalno mislio na svoju djevojku i njezinu vjernost, te da mu je to davalo snagu da izdrži. On se napajao vjernom ljubavlju i izdržao je. Opisani događaj pokazuje da čovjeka može ponekad spasiti svijest o nekome tko ga vjerno čeka. O tome govori pjesma Konstantina Simonova, Čekaj me.
»Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo me čekaj dugo,
čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku, i kada mećava briše,
čekaj i kada drugi nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka,
čekaj i kada čekanje dojadi svakome koji čeka.
Čekaj me i ja ću sigurno doći. Ne slušaj kada ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek’ povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu nek’ piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sjesti s njima
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći sve smrti me ubiti neće.
Nek’ rekne tko me čekao nije: Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatiti, niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje znat ćemo samo
kako preživjeh vatru kletu
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.«
HRANIMO LJUDE NADOM: Ljudi donose veliki dio sreće jedni drugima. Važan je sadržaj naše duše i nutrine, jer od tog sadržaja ćemo živjeti mi i drugi ljudi.
Vjera, nada i ljubav su snage koje uvijek donose blagoslov. Vjerovati, nadati se dobru pa i protiv svih prognoza, ljubiti kad nas zapljuskuje mržnja, to donosi sreću. To nas mijenja, daje nam snagu da izdržimo, raduje nas, ozdravlja, podiže na noge i čini prodornim u svakoj situaciji. Mi smo ono što vjerujemo, a vjerujemo ono čemu se nadamo. Pozitivne i čestite misli te pošteni stavovi pobjeđuju.
Istovremeno mijenjamo druge upravo onim što o njima mislimo i onim što od njih očekujemo. Koliko je divnih talenata zauvijek propalo, jer nije bilo roditelja koji bi djecu podržavali i u nemogućim planovima. Koliki talenti se nisu ostvarili, jer su roditelji svojim negativnim prognozama ubili u djetetu volju za životom. Dosta je čuti izraze kao što su »nikad ništa od tebe« ili »ti ništa ne znaš« ili »za ništa nisi«, pa da to kao prokletstvo počne rastakati velike misli, planove i talente u djeci. Hranimo li ljude nadom, oni će uspjeti. Hranimo li ih vjerom, oni će osvojiti svijet. Očekujmo uvijek ono najbolje, i najbolje će se slijevati u naš život i u život ljudi oko nas. Uvijek imamo uz sebe saveznika, koji nas nikad ne napušta, Boga! Dobro je na početku nove školske godine tako razmišljati o našoj darovanosti, da bi se darovali najmlađima u odgoju. g
