Arhiv tekstova
Povratak vlastitom identitu
Od prvih početaka višestranačkog organiziranja u Srbiji, i osnivanja hrvatskih organizacija i institucija jedan od zahtijeva je bio da se omogući školovanje na materinjem, hrvatskom, jeziku, kao jedne od najvažnijih pretpostavki očuvanja nacionalnog identiteta i jednog od osnovnih ljudskih prava. Prošlo je od tada dosta godina i tek od prošle godine pružena je mogućnost roditeljima da upišu svoje dijete u osnovnu školu s nastavom na hrvatskom književnom jeziku.
S obzirom na dugo razdoblje u kojem nije bilo školovanja na hrvatskom jeziku, mnogi roditelji su se dvoumili da li upisati svoje dijete u »hrvatsko odjeljenje« ili ne. Pitali smo stoga roditelje koji su se odlučili upisati dijete u razred s hrvatskim nastavnim jezikom koji su ih razlozi opredijelili.
VIŠE OD OČEKIVANJA: Slaven Bačić, čiji sin ide u drugi razred je rekao: »Kada je donijet Zakon o manjinama i kada je nakon toga otvorena mogućnost da se školovanje odvija na književnom hrvatskom jeziku ja nisam vidio ni jedan razlog protiv zašto se moje dijete ne bi upisalo u hrvatsko odjeljenje, tim više što je sin išao u vrtić također s nastavom na. hrvatskom jeziku. Moja iskustva a i njegova su više nego pozitivna i više nego što sam mogao očekivati. Očekivao sam da više ne bude antimanjinskih sadržaja, i da se riješi problem koji postoji nekoliko godina unazad da djeca ne uče prvo latinicu već ćirilicu i kao rezultat toga mnoga bunjevačko-hrvatska djeca su zadržala kao svoje pismo ćirilicu. To se formiranjem odjeljenja na hrvatskom umnogome izmijenilo. S druge strane, nastavni program od osnovne do srednje škole je bio od početka 90-tih godina u velikoj mjeri etnocentričan što se tiče sadržaja udžbenika, načina nastave kod nekih nastavnika i to su bili direktni poticaji za asimiliranje. Školovanje na materinjem jeziku stvara mogućnost da i manjinske zajednice čuvaju i njeguju svoj identitet.
Tanja Nimčević, majka prvaka je na naše pitanje odgovorila: »Bilo je razloga i za i protiv, najvažnije je da dijete uđe u takvu sredinu gdje će imati najviše uvjeta za rad. Bitno nam je bilo da dijete ima takvog učitelja koji će mu omogućiti da se izražava i ikavicom i ijekavicom i ekavicom. Malobrojnost odjeljenja ima i dobre i loše strane. Pozitivna je s odgojno-obrazovne strane jer je olakšan individualiziran pristup nastavi. Osim toga, djetetu su osigurane knjige što je velika olakšica za roditelja, i zahvalni smo na toj pomoći gradu Zagrebu. Negativna je sa socijalnog aspekta jer ih je malo u odjeljenju, a i obrazovanje na hrvatskom je još uvijek sveže i teško je razlikovati se u nečemu od drugih. Iako su nekada i moja majka i mama išle u hrvatska odjeljenja, dugo nije bilo ovdje hrvatskih škola, pa se hrvatski književni jezik u velikoj mjeri izgubio. Prednost je da će dijete naučiti i hrvatski i srpski, i to je jedno obrazovno bogatstvo. Ne kajemo se što smo ovako odlučili. Najvažnije je da dobiva mogućnost učiti na dva jezika. Važno je sačuvati svoj nacionalni identitet i istovremeno upoznati identitet ljudi koji ga okružuju, tako će naučiti da cijeni i svoje i tuđe.«
Jedna majka koja je upisala dijete u odjeljenje na hrvatskom jeziku a željela je ostati anonimna, nam je rekla: »Postojali su i razlozi za i protiv. Razlozi koji su me opredijelili da upišem dijete na obrazovanje na hrvatskom jeziku su bili što obrazovanje na jeziku nacionalne zajednice kojoj dijete pripada i izučavanje nacionalne kulture doprinosi razumijevanju vlastite i poštivanju tuđe nacionalne posebnosti. Odjeljenja koja su formirana su mala i učitelji će bolje moći raditi s djecom, pogotovu s obzirom na nov pristup u obrazovanju koji je predviđen tekućom reformom školskog sustava, a u odnosu na čiju sam uspješnost osobno skeptik, zbog velikog broja predmeta. Prednost je za roditelja i što sva djeca dobivaju udžbenike, idu na ljetovanje u Hrvatsku, a za kasnije školovanje u matičnoj zemlji djeca dobivaju stipendije koje pokrivaju troškove smještaja u studentskom domu i ishranu. Postoje i negativne strane o kojima smo razmišljali kad smo se odlučivali. Prvo, što živimo u sredini u kojoj se ne govori književni hrvatski jezik već samo ikavica. Drugo, polazak u prvi razred je veliki događaj za svako dijete, pravilo je da stariji učenici nastoje da dominiraju nad mlađima koristeći razne metode među kojima i fizičko maltretiranje a djeca koja se razlikuju po nečemu bivaju ugrožena više od drugih. S obzirom da je biti Hrvat u ovoj zemlji bilo vrlo nepopularno prethodnih nekoliko godina, svoju djecu upisom u razred s hrvatskim nastavnim jezikom unaprijed osuđujemo da budu na meti provokacija pogotovu zbog beneficija koje im matična država osigurava a koje djeca u srpskim odjeljenjima nemaju. Postavlja se i pitanje nastavka daljeg školovanja na hrvatskom jeziku, što će se riješiti ukoliko bude osnovana hrvatska gimnazija.«
J. D.
