Arhiv tekstova
O koristi i šteti od Mlađana Dinkića
Politika nije rat, što znači da bi potpredsjednik G17 plus osim žustrine morao pokazati i nešto strpljenja i promišljenosti.
Zar ne bi bilo bolje da u ovoj državi nema toliko afera i skandala? Ali, ako ima korupcije i zloupotrebe vlasti, zar nije bolje to otkrivati i kažnjavati? Ali, šta ako je netko nevin optužen? A da nije još gore ako se nekažnjeno krade, pljačka i otima?
U ovim stvarima nije zgodno ispasti naivan, kao ni paranoidno sumnjičav, a prijeti nam opasnost s obje te strane. Da korupcije u Vladi Srbije ima Dinkić je već uspješno pokazao na primjeru dvojice mangupa čiju je krivicu Vlada praktički priznala. U slučaju ministarke prometa isti Dinkić bio je manje uvjerljiv i pomalo neprecizan. Nabijedio je muža, a u pitanju je bio tast što je, ako je riječ o korupciji, možda svejedno a možda uopće nije.
Antikorupcijski zakoni obično pominju samo užu familiju, gdje ne spadaju tast, svekrva, svastika, sestrić, pašenog, prvobratučed. Ako ste u poziciji zloupotrijebiti svoj položaj i sebi u džep gurnuti neku crkavicu za crne dane, to ćete učiniti preko nekoga drugog i možda ćete vjerovati svojim najbližim. Tako je, recimo, u zemljama uzornog kapitalizma. Ali, mi ovdje imamo mnogo šire familije, oslanjamo se više na osobne odnose, manje vjerujemo institucijama, slabo se pridržavamo pisanih propisa, a kad je u pitanju privatni biznis svi negdje imamo nekakve utjecajne rođake.
To znači da zakone protiv korupcije i konflikta interesa ne možemo prosto prepisati od Švicaraca, nego imamo uzeti u obzir domaće navike, barem dok nas ne prođe ova tranzicija, to jest dok se ne otuđimo od rođaka i njihov broj ne svedemo na razumnu mjeru. Jer, korupcija – to su prije svega rođaci, prijatelji i zemljaci, barem u ovom dijelu svijeta. Ako njih ukinemo, korupcija se neće više imati za što uhvatiti. Dakle, na kraju ove velike metamorfoze trebali bismo postati pošteni, ali sami.
Sve ovo znači da je u ovoj fazi našeg povjesnog razvoja tast za ministarku suviše blizak rod, mada ne mogu tvrditi da je Rašeta-Vukosavljević bilo što skrivila. Međutim, priznajem da se nekako manje ponosim tom vladom otkako znam da i ministarkin muž, bivši Đinđićev tjelohranitelj, radi u istoj vladi na poslovima osiguranja. Ne znam točno što tu nije u redu, zašto muž ne bi brinuo o sigurnosti svoje žene i njenih kolega, ali kad su se zajedno pojavili pred novinarima odbraniti se od Dinkićevih optužbi, pomislio sam da bi ipak bilo bolje kad se ne bi vidjelo da smo svi mi zapravo jedna velika familija.
S druge strane, izgleda da Mlađan Dinkić politiku shvata kao krvnu osvjetu. Na Vladu Srbije se ostrvio s nekom ubilačkom strašću, kao da je riješio svakog tjedna likvidirati po jednog ministra, a premijera, recimo, čuva za kraj. Dokle god raspolaže valjanim dokazima ili barem dovoljno osnovanim sumnjama, taj njegov rat, ma koliko djelovao kao privatni, imat će opravdanja. Sve i ako mislimo da je ova vlada najbolja moguća i jedina reformska, nema nikakvog razloga zažmuriti na bilo kakvu svinjariju bilo kojeg ministra.
Ali, politika nije rat, što znači da bi potpredsjednik G17 plus osim žustrine morao pokazati i nešto strpljenja i promišljenosti. Čim je pokazao onaj prvi papir s imenima Janjuševića i Kolesara, tražio je ostavku cijele vlade, mada je šira javnost tek tada prvi put čula ta imena. Pošto hoće sve i odmah, Dinkić kao da počinje naduvavati afere i praviti mješavinu od činjenica i blefova, uzdajući se u to da je javnost ovdje uvijek spremna vjerovati u korumpiranost vlasti.
To već više nije samo normalna borba za vlast, nego destrukcija ono malo kakve-takve regularnosti, kao da se teži tome da se, poslije rušenja Miloševića, Srbija nastavi gicati i silom rušiti svaku vladu. Što će nam taj rodeo? Zar ubojstvo premijera Đinđića nije pokazalo da je narod sasvim drugačije raspoložen. Tražit će glavu bilo koga tko je uhvaćen u korupciji, ali neće lako opet krenuti u nekakve prevratničke avanture.
Afere naravno čerupaju ugled Vlade, ali to samo znači da će vladajuća većina, ako se ovako nastavi, na izborima ostati u manjini. Premijer Živković dosjetio se zatražiti od tužilaštva da se posveti aferama i hitno reagira na svaku optužbu, da za dva dana ustanovi što je istina. Tužitelji i pravni stručnjaci vele da je to nemoguće i sigurno su u pravu, ali shvatam što muči premijera. Sjetimo se, na primjer, Saddama. Što njemu sad vrijedi što je naknadno ustanovljeno kako su optužbe bile lažne i da nije imao oružje za masovno uništavanje?
Dinkićevi napadi, međutim, suviše su žučni da bi oštetili samo Vladu. Bivši guverner ima odlične šanse u tome i sam izgorjeti, jer nije u stanju savladavati se i prikriti osjećanja koja njime upravljaju. Po tom srljanju, čak i izvesnoj brutalnosti, Dinkić zbilja liči na neke od ljudi iz one prijethodne ekipe i ne bih se iznenadio ako on uskoro dođe u sukob i s ljudima iz vlastite stranke koji sigurno teško podnose njegove samovoljne, preagresivne nastupe.
On je, naime, svoju stranku već gotovo doveo do tačke kada neka buduća koalicija s DOS-om postaje nemoguća, a ne vidi se da iza toga stoje bilo kakav plan i strategija. U centru svega je sam Dinkić i njegova politika na život i smrt, sasvim neprimjerena mirnoj, kamernoj atmosferi i običnim, civilnim problemima s kojima se Srbija suočava. Samo bi rušio prepreke i mrvio neprijatelje, a ne vidi se da ume da stjecati saveznike. Pa, zar vam se ne čini da smo ipak potrošili ovu vrstu vođa?
Preuzeto iz lista »Vreme«, 4. rujna 2003.
