Arhiv tekstova
Sumrak ljudskih prava
Svjetske su novinske agencije ovih dana objavile vijest da je Libija uplatila 2,7 milijardi dolara banci za međunarodna poravnanja u Bazelu s ciljem isplate nadoknade obiteljima žrtvama poginulih u terorističkom napadu na zrakoplov, nad Lockerbiem u Škotskoj. Dokazi o izravnoj umiješanosti libijskih tajnih agenata u tom terorističkom činu bili su toliko jaki da pukovnik Mu’ammar al-Gadafi nije imao prevelikog izbora. Tako je uplatom Tripoli ispunio američki i britanski uvjet za trajno ukidanje sankcija koje su Libiji 1992. godine nametnule UN.
No, hoće li one doista i biti ukinute ovisi još o stavu Francuske koja zahtijeva od Libije da poveća ponuđeni odštetni iznos od 35 milijuna dolara za 170 žrtava rušenja zrakoplova francuske kompanije nad Nigerom 1989. godine, za što su također osumnjičeni libijski agenti. Ako Libija ne prihvati taj zahtjev Francuska najvaljuje da će iskoristiti pravo ulaganja veta na prihvaćanje britanske rezolucije o ukidanju sankcija Libiji.
KU-KLUX-KLAN ZA JEDNAKOST RASA: I dok se »visoka politika« pogađa o cijeni, kojom bi se platili životi nevino stradalih u terorističkom ludilu, nameće se pitanje koje taj problem prebacuje s ekonomskog na moralno područje. O kakvom je (ne)moralu riječ najbolje govore sljedeće hipoteze.
Ironija bi bila blaga riječ da je u ne tako davnoj povijesti glasovita i zloglasna američka organizacija Ku-Klux-Klan bila izabrana za predsjedavatelja hipotetičke među-narodne organizacija za jednakost rasa. Također bi bio apsurd da je Njemačka nakon Kristalne noći sredinom studenoga 1938. kada je spaljeno 117 sinagoga, postala predsjedavajućom u zamišljenoj međunarodnoj udruzi za očuvanje židovske kulturne baštine. Može li jednako tako bilo tko zamisliti Afganistan u doba talibanskog režima kako predsjeda međunarodnom udrugom za promicanje vjerskih sloboda?
Sram, nelagoda i nevjerica medijskim se manipulacijama potiskuju iz javnosti, a do sada niti jedna država članica UN-a službeno nije pokušala moralno opravdati biranje već spomenute Libije za predsjedavatelja UN-ove komisije, ni manje ni više nego, za ljudska prava, na redovitom zasjedanju u Ženevi početkom ove godine. Uskokrudni politički pragmatizam i bezobzirni gospodarski interesi brojnih država, među kojima su i Engleska i Francuska, već odavno su pogazile i minimum morala u međunarodnim odnosima i izgubili bilo kakvu vjerodostojnost. Od 53 članice spomenute Komisije za ljudska prava samo su tri bile protiv, dok je 33 bilo za i 17 suzdržanih, bez obzira što su gotovo sve međunarodne udruge za ljudska prava jednoglasne u ocjeni političkih, ljudskih, medijskih i svih drugih sloboda u toj državi pukovnika Gadafija: »Not free«!
Da to nisu puke političke ocjene brojni su konkretni primjeri svrstali Libiju u najrepresivnije svjetske režime u 2002. godini. Oni su potanko navedeni u istoimenoj knjižici »The World’s Most Repressive Regimes 2002.« (izdanje: Freedom Haus, New York, str. 38. -43.).
BOŽICI IUSTITIJI JE POZLILO: Iako je glasovanje bilo tajno, »procurio« je podatak da su jedino SAD, Izrael i Kanada bili protiv, dok nijedna država, sada već definitivno olinjale »stare dame« – Europe nije imala moralne hrabrosti za takvo nešto. Nova predsjedateljica Komisije, libijska veleposlanica Najat Al-Hajjaji, nije krila zadovoljstvo nakon izbora, dok se glasnogovornik libijskog ministarstva vanjskih poslova Hassuna al Shaoush javno zahvaljivao svima na iskazanoj potpori, posebice »europskim zemljama prijateljima«: Francuskoj, Velikoj Britaniji (doista, tko je tu lud?) i Italiji. Možda je slučajnost, ali možda je i božici Iustitiji pozlilo kad je upravo tih dana bacila pogled na Ženevu, pročitavši talijansku »La Republicu« koja je donijela vijest da je u talijanskoj luci Genovi zapljenjen brod s 50 tona kemijskih sredstava u tri kontejnera. Utvrđeno je da su lažnom dokumentacijom prijavljene tvari za tobožnju proizvodnju pesticida, dok je ustvari bila riječ o kemikalijama koje su na UN-ovoj »crnoj listi« iz kojih se mogu proizvesti kemijska oružja za masovno uništenje. Usputno, proizvedene su u jednoj njemačkoj tvornici, poslala ih je jedna tvrtka iz Brusselesa, a krajnje je odredište bilo (nije teško pogoditi) – Libija! U tom kontekstu doista nije potrebno uložiti velikog truda u traženju odgovora na pitanje zašto i Njemačka i Belgija i Italija nisu glasale protiv libijske kandidature.
HRVATSKA »U TRENDU«: Kako se u svemu tome ponašala Hrvatska? Treba se samo prisjetiti hrvatske suzdržanosti na zaprepaštenje dijela svjetske javnosti u osudi kršenja ljudskih prava u Čečeniji. Budući da je tada pred vratima Hrvatske bio dugo najavljivani i očekivani ruski naftovod, ljudska su prava morala pričekati neka druga vremena. Također su ne tako davni posjet hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića Izraelu, njegova isprika za počinjene zločine nad Židovima prije pola stoljeća, najava učenja o holokaustu u školama i općenito uzlazni hrvatsko-židovski odnosi, pridonijeli da Hrvatska suzdržano zažmiri na očito izraelsko kršenje ljudskih prava u palestinskim logorima i ne pridruži se svjetskoj osudi.
I dok će veleposlanica Al-Hajjaji uskoro pripremati dojmljiv i emotivan govor o potrebi poštivanja ljudskih prava u svijetu za sljedeće za-sjedanje Komisije, 270 nevinih žrtava zrakoplova iz 1989. godine. tijekom leta »Pan Am«-a br. 103 iznad Lockerbiea u Škotskoj i dalje će počivati u miru. Libija je priznala umiješanost u tom terorističkom činu, platila materijalnu odšetu rodbini poginulih i za tu je »humanu« gestu dobila međunarodno priznanje. Obični se smrtnici daleko od »visoke svjetske politike« moraju nadati da je barem božici Iustitiji, osim što joj je pozlilo, jasno da je nastupilo vrijeme sumraka. I to sumraka ljudskih prava!
Autor je novinar »Glasa koncila«
