Arhiv tekstova
Fotografije kao povijesni izvor
Lokalna povijest vojvođanskih gradova u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, a potom i tijekom devedesetih godina, dijelila je sudbinu nacionalne povijesti, čak i tumačenja opće povijesti: postojale su teme i vremenska razdoblja, koja baš nije bilo »preporučljivo« obrađivati, a ukoliko se netko i usudio o njima pisati, nerijetko su takva djela bila opterećena vladajućim kvaziznanstvenim ideologij-skim paradigmama, kako historijsko-materijalističkim tako i nacionalističkim. Za srednjoeuropske narode, pad »željezne« zavjese je na području povijesti rezultirao pojačanom zainteresiranošću i slobodnijim izražavanjem vezanim za dugu habsburšku mitteleuropsku prošlost, umjesto kratke sovjetske istočnoeuropske povijesti.
»POVRATAK« POVIJES-TI: Povijesna znanost u Vojvodini uglavnom potvrđuje obje gore iznesene teze. Zakašnjela tranzicija društva nakon listopadskih promjena 2000. godine donijela je veću nominalnu slobodu izražav-anja i mišljenja, ali i otvorenost prema »vanjskome« svijetu. Na toj je osnovi nastala i najnovija knjiga subotičkog povjesničara Mirka Grlice »Vojnići od Bajše – plemićka priča«, čije su izdavanje omogućili Skupština Općine Subotica, Ministarstvo za kulturu Republike Mađarske i nacionalni fond za kulturne programe.
U uvodnom tekstu »Plemićki svijet Vojnića od Bajše«, inače pisanom trojezi-čno (srpski, mađarski i engleski) kao i cijela knjiga, Grlica je kratko prikazao povijest plemićke obitelji Vojnić u vremenskom okviru od Velikog bečkog rata (1683.-99.) pa do polovice XIX. stoljeća, vješto je smještajući u najvažnije političke i pravne momente šire (ugarske) i lokalne (županijske) razine. Središnji je dio knjige zbirka fotografija najistaknutijih članova ove subotičke plemićke obitelji u razdoblju od polovice XIX. stoljeća pa do prvih desetljeća XX. stoljeća. Riječ je o odabiru do sada neobjavljivanih fotografija 50 znamenitijih članova porodice Vojnić, a uz njihove osnovne životopisne podatke tu su još i slike članova njihovih najbližih obitelji – supruge, djece, rodi-telja i slično. Knjiga završava fotografijom obiteljskog stabla Vojnić iz 1911. godine.
Grlica s pravom naglašava kako je njegova knjiga u prvome redu za gledanje, a manje za čitanje. Tako će znatiželjniji čitatelji u njoj naći fotografije nekih od najpoznatijih članova obitelji, poput pustolova Oskara Vojnića (18. V. 1864 – 18. V. 1914) ili Luke Vojnića (18. X. 1826 – 3. XI. 1892), prvog subotičkog bogataša i zastupnika u Ugarskom saboru. No, pažljivi znanstvenici naći će i prvorazredni povijesni izvor: podrobnijim se promatranjem fotografija, može doći do, kako općih zaključaka (gotovo potpuna integriranost uglednih članova obitelji u mađarsko društvo), tako i do interesantnih pojedinačnih podataka (neki zemljoposjednici, kao primjerice Gabor Vojnić, na nekim su fotografijama bez šešira – bijeloga čela, iz čega se može zaključiti kako su pretežito vrijeme provodili nadgledajući radove na svojim posjedima).
»Vojnići od Bajše – plemićka priča« potvrđuju kako se pravi rezultati rada na području povijesti javljaju tek nakon dugogodišnjega rada, od desetljeća pa naviše. Zakoračivši u srednje godine Grlica postaje zreli znanstvenik, dodajući tako svom opusu još jedno hvale vrijedno djelo. Za očekivati je da će njegovo ba-vljenje zavičajnom problematikom i dalje davati plodove, odnosno da »Vojniće od Bajše« treba smatrati tek jednom od stepenica u njegovu daljnjem istraživačkom radu.
NOVI TRETMAN PROŠLOSTI: Gr-licina knjiga nije važna za subotičke Hrvate samo zbog povijesti obitelji Vojnić. Treba se, naime, podsjetiti da su sve ove fotografije porijeklom iz arhive Josipa Vojnića (5. V. 1882 – 17. VII. 1943). Nekim čudom, one su ostale sačuvane, za razliku od većeg dijela njegova arhiva koji je doslovce izložen za grijanje od strane jedne vojske u kući Vojnićeve udovice, krajem Drugog svjetskog rata. Ostatke njegova privatnog, mukotrpno i desetljećima skupljanog arhiva, njegova je supruga darovala subotičkom muzeju i historijskom arhivu, gdje se i danas nalaze. Imajući u vidu i spremnost navedenih financijera ovog projekta za publiciranje ove ne baš svakidašnje knjige, možda bi se mogli upitati kakav je doista naš praktični odnos prema povijesnoj građi hrvatskog naroda ovdje, što od antikviteta i arhivalija bacamo, a što čuvamo, imamo li ih gdje dati na čuvanje, što tiskamo od našega blaga, ima li mogućnosti ali i spremnosti za ostvariva-nje kapitalnih projekata, usmjeravaju li se najoptimalnije sredstva koja se dobivaju za projekte…? Društvene okolnosti zadnjih godina postupno stvaraju najopćije pretpostavke za sustavno rješavanje ovih i drugih pitanja našega kulturnog naslijeđa, a hoće li se to moći pretočiti u moderne znanstvene i kulturne institucije, zavisit će ponajviše od zrelosti hrvatske zajednice u Vojvodini. Slaven Bačić
