Arhiv tekstova
Štokavske i kajkavske pjesničke slike
Dragutin Domjanić rođen je u Krčima, kraj Sv. Ivana Zeline, 12. rujna 1875. godine. U Zagrebu je maturirao, diplomirao pravo i doktorirao 1899. godine. Ostvario je vrhunsku građansku karijeru: bio je vijećnik sudbenog stola u Zagrebu, predsjednik Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i zagrebačkog P. E. N. kluba, te odlikovani akademik. Dragutin Domjanić pisao je pjesme na dva hrvatska književnojezična tipa, na štokavštini i kajkavštini, ali je poeziju ostvarivao uglavnom u kajkavskim stihovima koji su mu donijeli općehrvatsku popularnost. Materinska kajkavština bila je Domjaniću tradicija njegove obitelji, patina osobnog podrijetla i emocije djetinjstva.
Prvu Domjanićevu knjigu pod stereotipnim nazivom »Pjesme« izdaje 1909. godine Društvo hrvatskih književnika. Prvu zbirku Domjanić je napisao štokavštinom, ali svoje prave pjesničke mjere, one po kojima pisac nadrasta vlastito vrijeme i postaje suvremenikom mnogim naraštajima, Domjanić doseže kajkavskom poezijom. Njegova prava zbirka na kajkavštini »Kipci i popevke« izlazi 1917. godine. Tek kao kajkavski pjesnik Domjanić dobiva općehrvatske dimenzije, jer ga prihvaćaju široki slojevi različita jezičnog identiteta. Dosta njegovih pjesama smatra se narodnim.
Pojava Domjanićeve zbirke »Kipci i popevke« datum je u novijoj hrvatskoj književnosti, jer je to prva zbirka kajkavske poezije nakon osamdesetogodišnje post-ilirske kajkavske pjesničke šutnje. Prva napisana zbirka novije kajkavske lirike je ona Galovićeva »Z mojih bregov«, ali koja ostaje u rukopisu sve dok je Krleža ne tiska 1925. godine u svojoj »Književnoj republici«, tako da je stjecajem okolnosti ipak Domjanić tiskao prvu knjigu kajkavske poezije nakon Matoševa »Hrastovačkog nokturna«. Galovićev i Domjanićev povratak kajkavskoj jezičnoj podlozi, jeziku mladosti, pamćenja i prepoznavanja, slijedili su kasnije i najveći međuratni dijalektalni pesnici, među ostalima i Kovačić, Krleža, Nazor i Ivanišević.
Dragutin Domjanić 1927. godine objavljuje zbirku »V suncu i senci«, dok je zbirka »Po dragomu kraju« objavljena 1933. godine. Domjanićeva poezija je poezija epiloga, jer se sve već zbilo i postaje prošlost, spuštena je zavjesa i ništa više ne može promijeniti epilog. Stari svijet nestaje, a ljubavi su se ugasile. Književni kritičar Mladen Kuzmanović piše među ostalim o poeziji Domjanića kako su »ove pjesme pune zlokobnih slutnji, a vreme dojduče sigurno ne nosi ništa dobro i u ovim stihovima ima odviše strepnje, nepovjerenja i nesigurnosti da bi u njoj bilo prostora za istinsku ljubav«. U Domjanićevim pjesmama nalazimo elemente arhitekture, efektnog dekora i kulisa, jezera i parkove, ali strasti i ljubavi u njima nema. Dragutin Domjanić je plemić po oba roditelja, a njegov stih »u srcu pjesme, a plemstvo u duši« objašnjava o čemu se zapravo radi i zauvijek utvrđuje pjesnikov prioritet. Domjanićeva poezija je odraz njegova poimanja života i u njoj se zrcale svi slojevi njegova identiteta. Sva ljepota Domjanićevih stihova »sva pastelna prostranstva i plavila, svi porazi bez borbe, drhtave čežnje, zaboravi i crna klonuća ravnine su istog ishodišta«, kako to bilježi M. Kuzmanović. Iako je Domjanić poslije 1918. godine postigao zavidnu građansku karijeru, čini se da je njemu bilo posve jasno da to doba i ono koje slijedi, ipak nije njegovo vrijeme, kao ni njegove klase. U Domjanićevim pjesmama pored elemenata baroknih kulisa i scenografije aristokratskih interijera, prevladavaju krajobrazi koji tvore jedinstveni domjanićevski zemljovid, prostor koji postoji samo u poeziji, a nama ostaje da otkrivamo dio poruka i značenja koje odašilju slike unutarnjih, Domjaniću znanih panorama. Dragutin Domjanić je umro 6. lipnja 1933. godine u Zagrebu.
Mjesečina
Vrata k terasi. Na staklima mutnim
Zavjese bijela se maglica makla.
Netko je bio u sutonu ovdje,
Ruka je tajno muslina se takla.
Bio je lahor. Sad mirno je, mirno.
Prašina siva po crnom kaminu,
Nad njim ogledalo mletačko, staro,
Gotovo slijepo, jer gleda tek tminu.
Blijedi goblen: na požutjeloj travi
Uvijek trubadur pred kraljevnom kleči,
Oni, što davno ga vidješe, kažu,
Pogled mu molitva žarka bez riječi.
Sva je terasa u drhtavom srebru,
Nebo je tajna daleka i plava,
Mirte u parku od rose se kriju,
Umorne, njima već tako se spava.
Rukovet traka goblenom se rasu,
Mrtvo je svjetlo i sjene se plaše,
Ginu sa slike, i meni se čini,
U one kraljevne oči su vaše.
Kako su krasne i hladne te oči!
Znam ja sad zašto iz umrlog vijeka
Kleči trubadur i odgovor prosi.
Pusta mu molba, on uzalud čeka.
Zrcalo zasja i ko da se javi
Glavica draga iz magle muslina.
Nesta ko sanja. Vas park je u srebru,
U sobi opet je šutnja i tmina.
Fala
Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!
Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.
A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg reć:
Od vsega srca Fala!
Priredio: Z. Sarić
