Arhiv tekstova

»Do juče široj javnosti posve nepoznate ličnosti postale su zvanični tumači onoga što je za naciju dobro, i onoga što šteti nacionalnim interesima. Neuki, frustrirani i marginalizovani vidjeli su u novonastalim vremenima svoju životnu ako ne i istorijsku šansu.« – piše Dušan Kecmanović u uvodu svoje knjige Etnička vremena, opisujući posljednju deceniju prošlog vijeka. Upravo naslov ove izvrsne studije iskoristio sam u imenovanju ovog teksta kako bih očigledno predočio karakter vremena u kojem smo živjeli, ali i vremena u kojem sada živimo. Jer, »ona vremena« nisu prošla vremena, i danas se suočavamo sa onim što je obilježilo prethodnu deceniju (iako to nije više epidemija, znatno je slabije i znatno uže), ali i sa naporima pojedinaca i organizacija da se nacionalizam obnovi i, valjda, da se neke stvari ponove! 

U svemu tome, poseban je interes vezan za mlade ljude, tj. za njihov odnos prema nacionalizmu. Jedni u njima vide šansu za konačno prevazilaženje onoga što nam se događalo, a drugi šansu da se to još jednom ponovi! 

SMANJENJE DISTANCE: U jednom istraživanju omladine, koje je sredinom prošle godine obavio Centar za proučavanje alternativa za račun Ministarstva za obrazovanje, čiji rezultati sada bude priličnu pažnju javnosti, bavili smo se i pitanjem odnosa omladine i nacije. Interesiralo nas je pitanje etničke distance i nacionalizma omladine kao vrijednosne orijentacije. 

Etničku distancu smo indicirali na osnovu odgovora ispitanika na pitanje o tome kakvo mišljenje imaju o jednom broju drugih naroda. Pokazalo se da najviše ispitanika ima povoljno mišljenje o Makedoncima (55 posto), Rusima (50 posto) i Crnogorcima (48 posto). Na drugoj strani, najviše nepovoljnih mišljenja ima prema Albancima (67 posto), Bošnja-cima/Muslimanima (43 posto) i prema Hrvatima (40 posto). – U pore-đenju sa ranijim istraživanjima vidljiv je trend smanjenja etničke distance. (Inače, zanimljivo je pogledati nalaze sličnih istraživanja u drugim postjugoslavenskim državama. Svugdje su manje ili više vidljivi tragovi, i ne samo tragovi, nedavnih balkanskih ratova, pa i sukoba koji još traju.)

Opći vrijednosni odnos prema drugim nacijama ispitivan je pomoću jedne skale stavova u kojoj su ispitanici »reagirali« na šest tvrdnji o odnosu svoje i drugih nacija. Kod 11 posto ispitanika našli smo znatno prihvaćanje etnocentričnih stavova, a kod 41 posto na stavove koji govore o otvorenosti prema drugim nacijama. Kod gotovo polovice ispitanika našli smo pomiješane stavove etnocentričnosti i otvorenosti prema drugima. 

Otvorenost prema drugim narodima najviše je pokazana kroz odbacivanje tvrdnje »Otvorenost prema svijetu donosi svakoj naciji više štete nego koristi« (58 posto je odbacilo, a 14 posto je prihvatilo ovu tvrdnju. Na drugoj strani, najveća etnocentričnost iskazana je kroz prihvaćanje stava (38 posto prihvaća, a 41 posto odbacuje) »Prema drugim nacijama treba uvijek biti oprezan i suzdržan, čak i kada su nam prijatelji«. 

Naravno, ima izvjesnih objašnjenja ove pojave iako se ne može tvrditi da je ona potpuno objašnjena. Među interpretacijama treba pomenuti dvije, jednu koja stvari objašnjava mladalačkom sklonošću k bilo kojem ekstremizmu (»uvijek, korak dalje!«) i drugom, svakako potpunijem, gdje se objašnjenje veže za objektivno teži svekoliki položaj omladine kao tranzitne društvene grupe u uslovima katastrofalno krizne društvene tranzicije. 

Ovi nalazi, upoređeni sa nalazima koji se odnose na ukupnu populaciju, pokazuju da je među mladim ljudima donekle rašireniji nacionalizam i izraženija etnička distanca. Tim povodom treba reći da to nije specifičnost samo ovog društva, već i cijele srednje Europe pa i svijeta uopćte. 

MI-IDENTITETI: Mladi ljudi u nesigurnom životu, sa malim ili smanjenim mogućnostima individualizacije, suočeni sa neizvjesnom budućnošću, prisilno produžavaju svoju mladost (usporen i veoma otežan ulazak u društvo punoljetnih i autonomnih ljudi) – okreću se i danas ka »MI-identitetima«. Na-cionalizam je tu jedno od primamljivih i bliskih objašnjenja. Izgleda čak i kao rješenje, a nije to. A kada se jednom ostrasti, pojedincu je potrebno vrijeme, i pomoć drugih, društvenih institucije prije svih, da se vrati u stvarnost! 

Ukupno uzev, kada je riječ o omladini i nacionalizmu, ključno je pitanje da li u oblasti obrazovanja i odgoja ima ili nema ili je u tragovima promocija i zastupanje nacionalizma. Također je tu i pita-nje da li političke stranke, političke institucije, mediji promoviraju i zastupaju nacionalizam, netolerantnost pa i mržnju prema drugima. Da li selekcijom vijesti i događaja, koje će predstaviti, utiču na širenje nacionalizma. Sve u svemu, pitanje je da li se u određenom društvu radi na širenju nacionalizma ili na pokazivanju njegovog iluzionističkog karaktera.                          g

Autor je suradnik Instituta društvenih nauka iz Beograda