Arhiv tekstova
Pad Subotice, uzlet Novog Sada
Na prekretnici dva stoljeća, 1900. godine, posle Budimpešte i Segedina Subotica sa 82.122 stanovnika je treći grad po veličini u Ugarskoj. Ostali gradovi u Bačkoj su skoro trostruko manji. Sombor, sjedište županije, ima 29.609 stanovnika, a Novi Sad je nešto manji od Sombora sa 39.296 stanovnika.
SUBOTICA U EUROPSKIM TOKOVIMA: Na prekretnici stoljeća Subotica je po svim kriterijima dinamičan, suvremen i moderan grad. Sinagoga koja je podignuta 1902. godine sredstvima građana židovske vjeroispovijesti »pravo je inženjersko i zanatsko remek djelo« konstatira prof. O. Hrabovski. Ovaj podatak dobiva na značaju ako znamo da je prvi i drugi objekt u stilu secesije (što je onda bilo moderno) podignut 1896. odnosno 1901. godine u Ugarskoj. O ekonomskoj moći grada svjedoči da građani i gradski Magistrat u periodu od deset godina (1902. do 1912.) podižu kapitalne objekte grada: Gradsku kuću, Veliku terasu i Ženski štrand na Paliću, dograđuje se i rekonstruira Gradsko kazalište, razmišlja se o izgradnji još dva kazališta, jedno u gradu, drugog na Paliću.
U industriji je zaposleno preko 11.000 radnika. Većina aktivnog stanovništva (53,28 posto) više se ne bavi poljoprivredom, nego sekundarnim i tercijarnim djelatnostima. Intelektualci čine tri posto zaposlenih, što je za ono doba visok postotak. Sándor Lifka početkom vijeka gradi kino salu (danas disco klub) a i sam snima filmove. Ivan Sarić na Svjetskoj izložbi 1889. godine, kada je građen Eifelov toranj, leti Blerovim avionom u Parizu, dok 1910. godine na subotičkom hipodromu leti avionom vlastite konstrukcije. Spomenuta dvojica su u okvirima Austro-Ugarske među pionirima u kinematografiji i zrakoplovstvu. Subotica prednjači i u sportu, što krajem vijeka postaje ponovo »moderno« poslije obnavljanja olimpijskih igara. Grad financira odlazak Đure Stantića u Atenu na jubilarno međuolimpijsko takmičenje, gdje osvaja zlatnu medalju u brzom hodanju. Lajos Vermes na svom imanju 1880. godine organizira »Palićku olimpijadu«, a četiri godine kasnije gradi i asfaltiranu biciklističku stazu i stadion. Osnivaju se prvi nogometni klubovi, »Bačka« i SAND, a spomenuti Sarić s drugovima 1900. godine na Topčideru kralju Aleksandru Obrenoviću prikazuje nogomet kao novu sportsku igru. Na prekretnici stoljeća, zahvaljujući političkim igrama, u etničkom sastavu Subotice i drugih gradova Bačke pojavljuje se umjesto Dalmata, nova etnička skupina - Bunjevci (većina obrazovanih Dalmata se »mađarizirala«).
NOVE GRANICE, NOVI UVJETI: Austro-Ugarska se rasparčava nakon potpisivanja Trijanonskog sporazuma 1920. godine, a iste godine nastaju nove srednjeeuropske države, među njima i Kraljevina SHS u čijim će granicama nadalje egzistirati bački i srijemski gradovi. U okvirima nove države Subotica je neznatno manja sa 105.000 stanovnika od Beograda (107.000) a malo veća od Zagreba (103.000). Uoči Drugog svjetskog rata, Subotica je treći grad u kraljevini Jugoslaviji sa istim brojem stanovnika. U ovo doba počinje rast Novog Sada, kao sjedišta Dunavske banovine, i on ima 65.000 stanovnika. Interesantno je napomenuti da su Sombor i Senta približno isti sa 33.000 stanovnika, i veći su od Niša, u kojem tada živi 30.000 ljudi. Otvorena mađarska revanšistička politika, podržana od strane Njemačke, je dobar razlog da država intervenira, i preseli sve vrijednije tvornice u Srbiju i Beograd (»Zorka« Šabac, tvornica vagona u Kraljevo, tvornica rashladnih ormara i armature u Beograd itd.). Broj industrijskih radnika pao je na trećinu, na 3.600 zaposlenih. Sudeći po statističkim podacima, oslobođenje od »ugarske vladavine« za stanovnike većine bačkih gradova nije donio napredak.
IZGRADNJA »SOCIJALIZMA«: Poslije Drugog svjetskog rata demontaža tvornica i mlinova u Subotici se nastavlja, s razlikom da se neki pogoni razmještaju po cijelom teritoriju Jugoslavije. Neraspakirana suvremena kemijska fabrika u Novi Sad (Albus) i u Kruševac (Merima), tvornica poljoprivrednih strojeva i livnica u Sarajevo, tvornica baterija »Croatia« u Zagreb itd. Razmišljalo se i o premještanju pogona tvornice čokolade (Ruff) u Beograd. Ovaj pogon pod imenom »Pionir« postao je najjača i najsuvremenija konditorska tvornica u bivšoj Jugoslaviji. Novinske redakcije, radio stanica, opera, »Bačka galerija« premještaju se u Novi Sad. Razlog je: pravilniji raspored »narodnih dobara« i sukob sa Sovjetskim Savezom (Informbiro). Granica je hermetički zatvorena desetak godina. Poslije rata formirane hrvatske kulturne institucije Hrvatska riječ i Hrvatsko narodno kazalište se transformiraju (preimenuju). Subotica, ali i gradovi u sjevernoj Bačkoj, malo ili skoro ništa nisu dobili od tzv. »državne kase«. Sve što je građeno, građeno je uglavnom sredstvima stanovnika, s puno odricanja. Poljoprivreda, nekad glavni izvor zarade, koja je pod stalnom državnom kontrolom, praktički je uništena. Dan danas najveći postotak zemlje u državnom vlasništvu je u Vojvodini: 40 posto, (središnja Srbija 12 posto, Kosovo 29 posto). Od bačkih (vojvođanskih) gradova najviše je profitirao Novi Sad kao sjedište autonomne pokrajine.
NA PREKRETNICI MILENIJA: Poslije sto godina Subotica 2002. godine ima 100.000 stanovnika (kao na početku vijeka) i šesti je po veličini među gradovima u Republici Srbiji. Novi Sad i Niš imaju oko 200.000 stanovnika; a Beograd je već dvomilijunski grad. Sombor i Senta su negdje na začelju redoslijeda.
Što na koncu ove tisućgodišnje priče reći? Nekadašnji nosioci progresa kroz devet stoljeća, Hrvati i Mađari (Nijemaca i Židova skoro više nema) postali su manjina i na neki način »taoci« države koja se (za sada) zove SCG. Na svoju daljnju sudbinu ne mogu baš mnogo utjecati. Nemaju mogućnosti kupiti »svoju slobodu«, kako su to učinili naši preci prije 250 godina. Praktički nemaju nikakvu ekonomsku a ni političku moć. Osobno nisam pesimist, a za utjehu ostaje samo arapska izreka: »Nitko ne zna što donosi sutrašnji dan!«. Burna povijest gradova na ovim prostorima dokazuje ispravnost i dugovječnost ove izreke.
Kraj
