Arhiv tekstova
Sonta će mi zauvijek ostati u srcu
SONTA – Prigodom gostovanja KPZH »Šokadija« u Okučanima sreli smo bivšu Sonćanku, koja sada živi u Pakracu. Eva Đurkov, rođena 1937. godine radni vijek je provela u Njemačkoj, a sada je umirovljenica. Davne, 1953. godine Eva je bila kneginja sonćanskog »Grožđe bala«. Na pitanje odakle u Pakracu, kaže: »U vrijeme kad sam odlučila zamijeniti kuću radila sam u Njemačkoj. Od rodbine i susjeda čula sam da je moja kuća na meti pojedinih osoba, kako iz Sonte, tako i stranaca, pa da ne bi došlo do neželjene situacije, odlučila sam se na zamjenu. Našla sam ljude koji su živjeli u Pakracu i bili voljni preseliti se u Sontu. Po dolasku u Pakrac imala sam velikih problema dok nisam uselila u ovu kuću, no sad je sve to iza mene. Živim mirno, dobivam njemačku mirovinu, a povremeno odem i u Sontu, koja će mi uvijek ostati u srcu.«
O »Grožđe balu« voli pripovijedati, jer se često prisjeća 1953. godine, kad je bila kneginja: »Bilo mi je 16 godina, a već sam imala tu čast postati kneginja. Bila je jako velika konkurencija, ali su momci odabrali mene. Imali smo i pripreme, a obučavao nas je Antun Đurkov. Bilo je ovako: prije podne misa na kojoj su bili nazočni svi pudari i pudarice, sa zvonom od grožđa. Pudarice su nosile okićene nadžake. S mise se išlo na ručak, a zatim bi svaki pudar konjem došao po svoju pudaricu. Svi bi se okupili ispred omladinskog doma, a onda bi povorka išla po kneza, pa po kneginju. U njihovim kućama se častilo slatkim vinom i »ukiselo gibanicom«. Povorka je obilazila cijelo selo, a plesalo se i pjevalo skoro na svakom križanju. Pjevali su se bećarci, a plesalo se šokačko kolo, logovac, po dvoj. Dom je bio okićen grožđem i voćem, kojeg su za vrijeme priredbe pudari čuvali, a publika pokušavala ukrasti. Koga bi pudari u krađi uhvatili, priveli bi ga knezu i kneginji, kako bi platio kaznu. U ponoć bi se kneginja išla presvući, a nakon toga je služen ovčiji paprikaš, uz pjesmu i veselje do zore.«
I za kraj, bi li se željela vratiti u Sontu? »Sonta će mi zauvijek ostati velika rana na srcu. Ovdje mi je lijepo, živim mirno, u Sontu odem po neki put. No, za stalno se ne bih vratila, jer to više nije ona Sonta koju nosim u srcu. Nekako…kao da je mojoj Sonti ubijena duša, kao da to nije isto selo, isti ljudi. Radije ću je se sjećati onakve kakvu je znam od prije rata.«
I. Andrašić
