Arhiv tekstova
Jednakost u predrasudama
Proteklog tjedna u Beču je završena konferencija posvećena borbi protiv ksenofobije, rasizma i diskriminiranja u Europi, koju je pripremila Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Za ove pojave obično postoji uvjerenje da su prisutne uglavnom u nestabilnim društvima, društvima sa slabim demokratskim institucijama, te da su zemlje s duljom demokratskom tradicijom pošteđene toga balasta. Konferencija je, međutim, potvrdila da je situacija u praksi ipak nešto drugačija, i da se i neke osvjedočeno demokratske i razvijene zemlje ne smiju opustiti kada je riječ o netrpeljivosti prema drugačijima. Jelena Marković, pomoćnica ministra za ljudska i manjinska prava, jedna od predstavnica SCG na spomenutom skupu, napominje da je konferencija, inače jedna u nizu koju organizira OESS s temama o »ljudskoj dimenziji modernih sustava«, upravo i održana na inzistiranje mnogih europskih zemalja koje su željele da se problem rasizma i ksenofobije, a time i diskriminiranja pobliže razmotri, te poduzmu neophodni koraci za zajedničku borbu protiv toga.
Na konferenciji je iznijet stav da i diskriminiranje, i rasizam, i ksenofobija dobivaju, u stvari, i nove forme koje do sada nisu bile poznate, kaže za »Hrvatsku riječ« Jelena Marković. Nove mogućnosti za demonstriranje mržnje prema onima koji ne pripadaju našoj grupi, bilo da je ona nacionalna, ili određena nekim drugim socijalnim aspektom, pružaju i novi vidovi komunikacije, kao što je Internet, na primjer. Dovoljno je, inače, pogledati WEB sajtove za diskusije i vidjeti koliko mržnje i netrpeljivosti sadrže takve virtualne rasprave, iza kojih, na žalost, stoje sasvim stvarni ljudi.
NOVE NETRPELJIVOSTI: Na bečkom skupu se govorilo i o problemu diskriminiranja novih manjinskih grupa, na koje je sve više usmjerena reakcija rasista, te su sve češći slučajevi agresije prema seksualno drugačijima, a posebno su u Europi ugroženi emigranti, izbjeglice, imigranti… Njihov broj se posljednjih desetljeća drastično uvećao u zemljama Zapadne Europe, što je posljedica brojnih ratnih sukoba i ekonomske krize u svim dijelovima svijeta. Mnogi europski intelektualci i nevladine udruge građana upozoravaju da je Europa ozbiljno suočena s ovim problemom, kako u pojedinačnim i sporadičnim slučajevima, tako i kroz sistematične i neskrivene napore vlada da spriječe imigracije iz tzv. Trećeg svijeta u njihove zemlje. To se postiže oštrom selekcijom u dodjeljivanju radnih dozvola, i to samo osobama čije su profesije »od neposrednog značaja za društvo«, i u iznimnim slučajevima, kad je riječ, na primjer, o nogometašima, stručnjacima za software, visokoobrazovanim intelektualcima, itd. Kriteriji za dodjelu azila su također strogi, a postupak deportiranja onih koji nisu uspjeli sebi osigurati ovaj papir je vrlo efikasan.
U gotovo istoj mjeri i dalje su ugrožene žene, prema kojima stoljećima postoje mnogi suptilni i stoga teško prepoznatljivi oblici diskriminiranja, te se njihova uskraćenost za pojedina (temeljna ljudska) prava smatra posve normalnom pojavom. Ipak, glavni kriterij prema kojem se »bira« objekt netrpeljivosti i mržnje u gotovo svim sredinama je i dalje etnička pripadnost, zbog čega je pojava diskriminiranja i najuočljivija u odnosu prema etničkim manjinama.
»RAVNOPRAVNI« S EUROPOM: Kad je riječ o našem već tradicionalno lošem imidžu vezanom za poštivanje onih koji su drugačiji od nas po naciji, vjeri, jeziku ili boji kože, Jelena Marković navodi da se on znatno popravio, te da smo se u tome približili ostalim zemljama. »Nismo više šampioni u tome, već dijelimo sudbinu čitave Europe«, kaže ona. »Ipak, Srbija i Crna Gora je i dalje zem-lja koja se suočava sa svojom prošlošću. I dalje ima problema u jednoj velikoj netoleranciji, koja prouzrokuje diskriminaciju. Ta diskriminacija se može vidjeti na različitim poljima, ali je najprisutnija i najbolnija ona sa etničkim karakteristikama. U tome je svakako najteži položaj Roma – oni su etnička grupa koja je u našoj zemlji najviše pogođena tim problemom. U njihovom slučaju možemo govoriti o najrazličitijim vrstama diskriminiranja – od rasnog, etničkog, socijalnog pa sve do ekonomskog. To kulminira i u njihovom nejednakom odnosu u vezi stanovanja, ali i u obrazovanju i zapošljavanju, gdje oni tradicionalno nemaju jednak pristup ustanovama kao pripadnici drugih nacija.«
Predsjednik Crnogorske Helsinške federacije Slobodan Franović, također učesnik bečke Konferencije, na skupu je iznio ocjenu da u Crnoj Gori u posljednje vrijeme ponovno dolazi do eskalacije ksenofobije, rasizma i diskriminacije. Ovi vidovi mržnje u Crnoj Gori kontinuirano postoje desetak godina, s povremenim oscilacijama, a u posljednje vrijeme došlo je do njihovog ponovnog jačanja, kaže Franović.
I ocjene mnogih ovdašnjih analitičara govore da je otrežnjenje od desetljeća nacionalnog zanosa, očitovano u postlistopadskom opredjeljenju za demokratske promjene, bilo ipak kratkotrajno, te da se u javnom životu ponovno demonstriraju netrpeljivost, mržnja i netolerancija prema drugima, prije svega nacionalno drugačijima.
Posljednja istraživanja Instituta društvenih nauka pokazuju da je netrpeljivost prema drugim narodima, prije svega onima u najbližem susjedstvu, i dalje visoka. Čak više od trećine građana izjavljuje da im je nacionalni background iznimno važan u socijalnim kontaktima, a netrpeljivost je posebno ispoljena prema Albancima, koje ne prihvaća, niti u jednoj pretpostavljenoj životnoj situaciji, polovina ispitanih građana. Njih oni ne bi željeli niti za susjede, niti prijatelje, bračne partnere, goste ili poslovne suradnike. Na ljestvici netrpeljivosti odmah za njima nalaze se Hrvati s kojima ne želi kontakt 43 posto ispitanih. Zatim slijede Bošnjaci, Romi i Mađari, a dosta iza svih njih dolaze Slovenci, čiji se imidž u Srbiji permanentno popravlja. Od bivših sunarodnjaka najpopularniji su Makedonci, koje »voli« 80 posto građana Srbije. Više od trećine anketiranih s prezirom gleda i na Bugare i Rumunje, a posebno na Kineze. Samo nešto manje omraženi su i Amerikanci, dok su Nijemci ovoga puta ispred najveće svjetske nacije. Među strancima su svakako najomiljeniji Grci, ali im se, paradoksalno, poslovno ne vjeruje mnogo.
MEDIJSKI GOVOR MRŽNJE: Direktor beogradskog Centra za ljudska prava Vojin Dimitrijević, također učesnik Konferencije u Beču, iznosi stav da u borbi protiv ksenofobije, rasizma i diskriminacije jednostavno treba primjenjivati postojeće zakone, ali je nužno i onemogućiti da se mržnja širi preko medija. »Oni koji pozivaju na ksenofobiju još uvijek su tu. To se vidi i u rubrikama u kojima, na primjer, piše da su Srbi bolji od drugih, ili slično. Ono što ohrabruje je to što ova vrsta zla nailazi na mnogo manji odziv nego ranije. Pozivi na mržnju nekada su se nalazili na naslovnim stranama, a sada su skriveni na manje vidljivim mjestima u novinama.«
PREVENTIVA I LIJEK: Što može biti preventiva protiv netrpeljivosti i diskriminiranja u društvu? U zaključcima bečke konferencije navode se četiri ključne točke na kojima treba inzistirati. Prije svega, nužno je institucionalno obnavljanje edukacije i učenja o toleranciji i nediskriminiranju, i to počevši od učenika u najnižim razredima, kako bi djeca rasla s pozitivnim stavom prema različitostima. Također, državne institucije se moraju više otvoriti za probleme i žrtve diskriminacije. Oni koji su iskusili mržnju i netrpeljivost proisteklih iz rasizma i ksenofobije, uglavnom se obraćaju nevladinim udrugama, jer je država prečesto gluha za njihove probleme. Stoga je jedna od preporuka OESS-a i suradnja države s NGO sektorom, koji u borbi protiv netolerancije i nacionalne mržnje ima već dosta iskustva u mnogim zemljama. Zemlje sudionice konferencije su također usvojile prijedlog o nužnosti donošenja antidiskriminatorskih zakona, što bi morale učiniti sve europske države. U tu domenu dakako spada i preporuka o stalnoj opservaciji rada medija, odnosno kažnjavanje svakog oblika govora mržnje u njima. Jelena Marković napominje da je kod nas zakon protiv diskriminacije već pripremljen i čeka se njegovo usvajanje. g
