Arhiv tekstova
Bolja vremena dolaze s mudrim ljudima
Antun Kolarević, župnik u Zemunu i dekan Zemunskog dekanata, ove je godine pozornost javnosti skrenuo svojom knjigom propovijedi »Riječ i riječi«, koja je po svojem sadržaju okrenuta vjeri, a po poruci običnom čovjeku, teistima, ali i ateistima, kako sam autor kaže. Knjiga je upravo i najbolji povod za razgovor s njim.
HR: Što Vas je navelo da objavite sabrane propovijedi »Riječ i riječi«?
Svećenici koji su pročitali moju knjižicu »Oprosti« (1991.) s 48 ispraćajnih govora, potakli su me da objavim ono što propovijedam. A to je, dakako, bila i moja želja.
HR: Kako se zapravo oblikuje cjelina jedne propovijedi?
Misao, koja mi se nametne pri čitanju određenog teksta za službu Božju, izdvojim. Potražim i druga mjesta u Sv. pismu gdje se javlja ista ili slična misao. Da bi božansku poruku prikazao kao sastavni dio čovjekovog života, potražim javlja li se ta misao u literaturi, filozofiji, povijesti, grčkoj mitologiji ili u nekoj drugoj čovjekovoj djelatnosti, je li naglašena, omalovažavana, ili izbjegnuta; zanima li i današnjeg čovjeka. Na koncu izaberem uvod u kojem se ta misao nazire. Pri tome pazim kako bi sve to bilo prilagođeno različitim slušateljima u optimalnom vremenu.
HR: Jesu li te propovijedi prilagođene sadašnjem vremenu?
Jedna od izričitih Kristovih zapovijedi glasi: »… propovijedajte evanđelje svemu stvorenju…« Ako se propovjednik ne obraća čovjeku svoga vremena, onda su propovijedi »samo riječi i ništa više«.
Papa Ivan Pavao II. često govori i propovijeda. Uvijek čovjeku sadašnjeg vremena. Često se kritiziraju pojedine kršćanske zajednice (sekte) kako šire tisak, pridobivaju nove članove… Gdje se šire? Ondje, gdje su zakazali oni koji o sebi imaju bolje mišljenje nego li o drugome. Sjetimo se reformiranog protestantizma. Calvin je postavio propovijed kao središte bogoslužja i okružio ga pjevanjem i molitvom.
Jesu li propovijedi »Riječ i riječi« prilagođene sadašnjem vremenu, zaključit će čitatelji. Kad slušamo propovijed, slušamo jednu. U ovoj ih je knjizi više. Ne bi ih trebalo čitati nekoliko odjednom, jer sljedeća nije nastavak prethodne.
HR: Pišete o riječima nade. Kome su one upućene?
Čovjeku. Muškarcu i ženi; svima koji »podnose svu tegobu dana i žegu«. Koji put dijelimo ljude: Ovaj vjeruje, onaj ne vjeruje. Taj ti sumnja u Boga, u svakoga, pa i u samog sebe. Onaj opet ne mari za dušu; svejedno mu je ima li ili nema Boga, života poslije smrti. Ovaj je egoista, ne misli na druge… Ja ne propovijedam ni teistima, ni ateistima, ni grešnicima ni pravednicima, već čovjeku, Božjem stvorenju za koga je Krist podnio muku i smrt »da nas sve privede k Bogu«. U svakom se čovjeku, pa i u onome koji vjeruje, javlja i sumnja i raznovrsne želje. A i onaj koji silazi paklenim krugovima sve niže, katkad poželi vratiti se natrag. Nije mudro dijeliti ljude na pravedne i nepravedne, niti je istina da smo svi jednako grešni, pa time i jednako pravedni. Dok jedni strastima puštaju na volju, drugi uspijevaju u svemu naći mjeru. U tom traganju i na tom životnom putu propovijed bi trebala svakom čovjeku bar malo pomoći.
HR: Kako knjiga prolazi kod čitatelja?
Malo je čitatelja knjiga, propovjedničkih pogotovo. Nerado se čitaju; neki ih samo prelistaju; nekom se čini sve to »jako i dobro poznato, više puta ponovljeno i prepričano«; drugom je sve to dosadno, ništa novo. »Što bi on, anonimac, imao reći, a da ja to ne znam i to bolje? Nije našao ni izdavača…« – kažu treći. I ovu knjigu sve to očekuje.
HR: Zašto ste je onda izdali?
Slušajući jednom prilikom jadanje sugovornika kako ga u zadnje vrijeme kocka »neće«… – »Zašto se onda kockate?« – »Kad bi znali kakav je to izazov i kako se tada osjećam!« odgovorio je i pozvao me da i ja pokušam. Držao sam da treba, ako ne kockati, onda izdati ovu knjigu.
Propovijedi u ovoj knjizi zapravo su kratki članci o pojedinim temama. Trebalo ih je najprije objaviti jedan po jedan u nekom vjerskom glasilu, ali… I tek onda u knjizi.
HR: Kakva je uopće sadašnja atmosfera među katoličkim vjernicima u Zemunu, pa i šire u Srijemu?
Ako tragamo za nečim što bi bilo zajedničko, kako katoličkim vjernicima u Zemunu tako i u Srijemu, onda je to iščekivanje. Ali, i svih drugih žitelja Srijema, a možda bi se to moglo reći i za još širi krug. Dakako da je to iščekivanje različito u društvenoj, vjerničkoj, kulturnoj sferi, u većinskom ovdašnjem stanovništvu, brojnim manjinama i raznim drugim oblicima života. Članovi zajednice kojoj pripadam očekuju da radom, zajedno s drugim građanima, izgrađuju mirniju i sretniju sutrašnjicu sebi i djeci, a time i društvu u cjelini. Kako se sva ta iščekivanja pretaču iz godine u godinu, postala su nam kao neki »habitus«, način življena i odijevanja, alibi za mnogo štošta. I potisnulo ono: Nitko ništa neće za tebe (vas) i umjesto tebe (vas) učiniti.
HR: Hrvati u Srijemu su tijekom ratnih 90-ih godina prošli težak period. Kako Vi gledate na te godine i što se sve u Srijemu i Zemunu tada događalo?
Nešto od onoga što su Srijemci doživjeli tih godina, da li razlaza, raspleta, zaplitanja ili možda bistrenja i otriježnjena, opisao je Marko Kljajić u knjizi »Kako je umirao moj narod«. I Hrvati u Zemunu, pa i oni u miješanim brakovima, doživjeli su razne neugodnosti, prijetnje, uznemiravanja. Ipak, u drugim srijemskim mjestima bilo je teže. Zemun je sastavni dio Beograda u kome su otpravnici poslova u ambasadama revno izvještavali svoje pretpostavljene, novinari stranih agencija također. Tadašnja je vlast pazila da ne bude ovdašnjih nezgodnih vijesti, a dok stignu one iz provincije… A obraćali smo se i Helsinškom odboru… Najvažnije je ipak bilo držanje građana Zemuna s dvoipolstoljetnom tradicijom zajedničkog života i međusobnog poštivanja.
HR: Lokalnu vlast u Zemunu jedno je vrijeme držala Šešeljeva Srpska radikalna stranka. Što je to značilo za ovdašnje Hrvate?
Neizvjesnost i strah hoće li se ostvariti sve one prijetnje koje su se čule i na kojima se nije štedjelo.
HR: Jeste li Vi osobno imali problema?
Nisam. Ali sam za to vrijeme imao priliku odgovarati na pitanja reportera – novinara. Evo njihovih vizit kartica: la Croix Paris, La Vanguardia Barcelona, Berner – Basler Zeitung, Gazeta Wyborcza, Frankfurter Rundschau, Los Angeles Times, The New York Times (Chris Hedges) … Moja dva ili tri susreta s gospodinom Šešeljem u prisustvu njegovih najbližih suradnika bili su, kako je to uobičajeno, na službenim sastancima.
HR: U javnost su se u to vrijeme stidljivo probijale vijesti o pojedinačnim slučajevima maltretiranja Hrvata. Sjećamo se, na primjer, slučaja kada je funkcionar SRS uselio u zemunski stan Hrvata koji su u tom trenutku bili u posjetu rodbini u Dubrovniku. Taj je slučaj dospio u javnost, o tome su pisale novine. Ali, koliko je drugih sličnih slučajeva bilo, o kojima šira javnost nikad nije saznala?
Završnu rečenicu Vašeg pitanja ponovio bih kao moj odgovor. Za taj poznati slučaj znam od čovjeka koji je sve to pretrpio, te kako je tekao sudski proces i teškoće u primjeni sudskog rješenja. Je li sve to završeno i kako, ne znam. O drugim se slučajevima štošta čulo. Ni s jednim od tih ljudi nisam imao prilike susresti se.
Za to se vrijeme više puta čulo, i od prije ponavljalo, ne samo čisto »teoretsko pitanje«: Tko može i smije živjeti u Zemunu?
I ovaj, Rkt. župni ured Zemun odgovorio je na to pitanje, izdavši dvodjelnu razglednicu. Na prvoj strani je panorama Zemuna s jednom pravoslavnom i jednom katoličkom crkvom i potpisom u kojem je sabijena višestoljetna historijska činjenica: TAURUNUM cis DANUBIUM pro VITA OMNIUM – ZEMUN uz DUNAV za ŽIVOT SVIH. Ovih smo dana ponovili to izdanje.
HR: U to vrijeme bespravnom gradnjom veoma je narušen izgled Zemuna. Kako ste doživjeli to urbano nasilje nad jednim tako lijepim gradom?
Enormna građevinska aktivnost tih godina, koja je iz dana u dan mijenjala izgled grada uz pitanja odakle tolika sredstva i čuđenje ispod glasa: »Što još sve neće izmisliti i ostvariti; Što nam to od grada napraviše! » Sada je to dio prošlosti, koju se nastoji zaboraviti i bar nešto popraviti i vratiti u prijašnje stanje.
HR: Kako se sad živi u Zemunu?
Ako je suditi po onima koji nisu bili višak radne snage i po onima koji bi željeli živjeti u Zemunu, pa traže nekog osamljenog s kućom ili stanom kako bi ga uzdržavali i naslijedili, onda se živi bolje negoli drugdje. Ako razgovaramo s onima koji traže posao i žive samo od rada, ili s onima koji žive samo od mirovine, onda se živi teže negoli na selu. Odgovor na ovo pitanje pruža i ova Zemunska tržnica ispred naše crkve. Tu vam je raznovrsna roba nabavljena u »jačim« centrima: Pančevu, Subotici, Segedinu, Rumunjskoj ili na bosansko-američkoj pijaci. (A bivalo je, pričalo se ne bez razloga, i robe iz Caritas-ovih podruma, Crvenog križa.) Kineska roba prodaje se u metropoli, Novom i Starom Beogradu. A prodavači, a bome i kupci, nisu samo umirovljenici, već i ljudi srednje dobi, pa i mladi, kako muški tako i ženski svijet.
HR: Okupljaju li se, i gdje najviše, zemunski Hrvati?
Devedesetih godina minulog vijeka mnogi su Hrvati, našavši se u poteškoćama, ustanovili kako nemaju ili ne znaju od koga bi tražili zaštitu. Da su bili članovi nekog udruženja, kluba, ono bi, ako ništa drugo, barem podiglo glas za njih.
A kad su Hrvati koji su se izjašnjavali Jugoslavenima postali višak u »toj i onoj« službi i kad im je jasno rečeno: »pa i ti si njihov!« – prihvatilo se s odobravanjem što se već i prije predlagalo: trebalo bi osnovati neki klub, zajednicu, nešto gdje bi se mogli okupljati, saznati svoja prava i mogućnosti kako ih ostvariti. Ovdašnji Hrvati nisu svi vjernici, nisu ni ateisti, iako će koji put za sebe radije reći »katolik«, nego li »Hrvat«. Mnogi još drže da riječ »Hrvatska« ne treba spominjati; teško se probija; iako se u beogradskom tisku više ne spominje samo s negativnim prizvukom.
Prošle smo godine započeli s osnivanjem, a početkom ove godine Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, Sekretarijat u Beogradu, upisalo nas je u svoj registar kao udruženje građana pod imenom Zajednica Hrvata Zemuna »Ilija Okrugić«. U istoimenom rješenju piše da je osnovni sadržaj poslova i aktivnosti: »njegovanje i razvijanje kulturnih tradicija i običaja Hrvata u Zemunu. A područje djelovanja je na teritoriji Zemuna.«
Dok ovo udruženje ne bude imalo vlastite prostorije, Rkt. župni ured Zemun ustupio je svoju dvoranu za mjesto okupljanja. Uređenje dvorane sporo napreduje. Čuli smo, a i »Hrvatska riječ« je objavila, kako je Vlada Republike Hrvatske dodijelila »Zajednici Hrvata Zemun« za uređenje i opremanje knjižnice, čitaonice i galerijskog prostora 60.000 kuna. S poštovanjem i sa zahvalnošću sam spomenuo citirano rješenje RS, kao i novčanu pomoć Vlade RH.
HR: Koliko, po posljednjem popisu stanovništva, u Zemunu sada ima Hrvata? I kako je, ako imate podatke, izgledala etnička struktura ovog grada prije, recimo, sto godina?
Nakon posljednjeg popisa stanovništva u skraćenoj Jugoslaviji u tisku se moglo pročitati: »U Zemunu je 2002. popisano dva puta manje Crnogoraca i Hrvata. » Koliko ima Hrvata u Zemunu nije lako reći. I na posljednjem popisu neki su bili Jugoslaveni, neki neopredijeljeni… Prema velikom broju, nažalost, pokopa, preko stotinu svake godine, a ne traže svi crkveni ispraćaj, može se nagađati koliko bi moglo biti katolika, ne Hrvata. I nakon 25 godina čujem nova prezimena, »pa i mi smo katolici, Hrvati« za koje do tada nisam znao.
Nakon popisa stanovništva 1981. godine objavljen je sljedeće godine »Nacionalni sastav stanovništva po općinama«. Evo ga na stolu. A evo tu su i ispisi stanovništva po nacionalnom sastavu svakog pojedinačnog mjesta u Srijemu koje sam tada ispisao iz dokumentacije Saveznog Zavoda za statistiku SFRJ. Usporedba ovog popisa s rezultatima sljedeća dva popisa ne ukazuju kakav je sadašnji nacionalni sastav manjina zbog velikih promjena i seoba koncem XX. vijeka, kao i zbog unutarnje sputanosti pojedinaca u izjašnjavanju.
Prije sto godina u Zemunu je bila još jedna velika katolička zajednica, crkva i župa Nijemaca-katolika. Oni su napustili Zemun 1944. godine. A Crkva sv. Vendelina srušena je poslije rata, u vrijeme mira. Od tadašnjeg Franctala nastala je Sutjeska.
Kratki uvid u Maticu krštenih župe Zemun nije samo statistike radi. Broj od 269 krštenih 1950. svake je godine bio sve manji. Nakon 11 godina 1961. kršteno je 103. Sljedeće 1962. godine kršteno 94. I sljedećih 30 godina brojka se smanjuje, ali sporije. Tako je 1993. kršteno je 36, a zatim od 1994. do 2003. brojka naglo pada od 8 do 15 krštenika, kako koje godine. A, tih zadnjih godina trećina krštenika nisu djetinje dobi! Uklapa li se ovo ili ne u ona razmišljanja da od Drugog svjetskog rata do onih ratova devedesetih godina XX. vijeka – »kojih je bilo i kojih nije bilo« – nije sve bilo slučajno i »bezveze«?!
HR: Imate li Vi kakvih želja?
Imam.
HR: Recite nam jednu, dvije…
Želio bih da Hrvati u Skupštini Republike Srbije i Crne Gore imaju zastupnike kao što Srbi imaju u Saboru Republike Hrvatske. Da ne sjede samo u klupama već da izlaze na govornicu i da se nametnu svojim razboritim intervencijama. Da pokažu kako zajednica koju predstavljaju brine i za opće dobro sveukupnog društva. Da ih ne obeshrabri i ne umori ako ih kolege omalovažavaju. Naprotiv, da predviđajući razvoj događaja, predlažu ono što će drugi tek kasnije uvidjeti.
HR: A druga?
Da tjednik »Hrvatska riječ« kupuju i čitaju oni kojima je namijenjen. Iznenadio sam se kad sam čuo da ga neki, koji se hvale tko su i što su, nisu imali u rukama; a oni koji se plaše da im ovo glasilo ne bi tko vidio da ga imaju u stanu, da to prerastu. Da Vaš tjednik donosi komentare i članke za kojima će posezati i oni iz drugih sredina.
I treća, ako može. Želio bih da se naši profesori, odvjetnici, novinari i drugi istaknuti pojedinci nađu vremena i snage da na budućim sastancima naše zajednice nastupaju i pomognu sebi i drugima u oživljavanju usnilog identiteta.
HR: I, na koncu, vjerujete li da je sve ružno prošlo i da su pred nama bolja vremena?
Izgleda da je sve ružno prošlo, ali nije sve i počišćeno. Vjerovati u bolja vremena ili im se nadati? Pa, vremena su onakva kakvi su ljudi. Bolja vremena dolaze s mudrim i razboritim, širokogrudnim i karakternim ličnostima, s pojedincima koji imaju i nedostataka, ali ih ne proglašavaju vrlinama. Čak i o tome ima jedna ili dvije propovijedi u spomenutoj knjizi. Vjerujem i nadam se da idemo u susret takvim vremenima.
U zbirci kratkih grčkih i latinskih pjesmica i izreka »Priapea«, jedna izreka glasi: »Dum vivis, sperare decet! – Dok živiš, dolikuje ti da se nadaš!«
g
