Arhiv tekstova
Mjerenje isprika ili zločina
Stranci su opet reagirali s mnogo više entuzijazma od domaće javnosti, čije se kože problem tiče. Uzajamnu ispriku šefova srbijansko-crnogorske i hrvatske države, izgovorenu u srijedu u Beogradu, svijet je doživio kao prekretnicu i definitivno stavljanje točke na balkanske ratove. Prepoznali su je i kao gestu koja dvije države kvalificira za Europu. Javier Solana, visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku, obostranu ispriku smatra »krucijalnom za razvijanje regionalne suradnje, a regionalna je suradnja esencijalna za uspješnu integraciju obiju država u Europsku uniju«.
Hrvatska je javnost ispriku predsjednika Srbije i Crne Gore Svetozara Marovića za »sva zla« koja je bilo koji građanin njegove države učinio bilo kome u Hrvatskoj, u prvi trenutak uglavnom pozdravila. Bilo je, istina, primjedbi da se nije ispričao u ime države koja je vodila agresorsku i zločinačku politiku, što je točno, ali njegovu ispriku ipak treba shvatiti kao prvi korak. Neki su Marovićevoj isprici pronašli manu u činjenici da nije na razini geste Willyja Brandta te su kao jedino adekvatno tražili da klekne na Ovčari. Od kraja Drugog svjetskog rata do Brandtova klečanja u varšavskom getu prošla su desetljeća. I Njemačka je prošla tegoban proces denacifikacije. Marović je šef države u kojoj proces čišćenja kolektivne pameti nije proveden i on svojom gestom svakako ide uz dlaku većinskom raspoloženju svoje javnosti. Ali, njegova isprika pomaže mentalnoj detoksikaciji Srbije.
Također se posumnjalo i u iskrenost beogradskog izvinjenja. Domaćin je sam za to dao razloga jer je na svoju ispriku odmah prikeljio nadu da će Hrvatska povući tužbu zbog agresije i genocida pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Za to je svakako potrebno mnogo više od lijepih riječi. Ali tvrditi da bez reparacija isprike ništa ne znače, da samo pare a ne i riječi žaljenja i kajanja mogu biti satisfakcija – pretvaranje je tragedije rata u saldokontistički obračun. Isprika je jedan od koraka na putu normalizacije, ali to je dugotrajan proces u kojem će i stvari materijalne prirode svakako doći na red.
Mesićeva je isprika izložena još većem rešetanju. Za neka od javno postavljenih pitanja svakako ima mjesta. Primjerice, čak i oni koji ne osporavaju potrebu da i hrvatska strana izrazi žaljenje i ispriku, pitaju: zašto u Beogradu? Za ispriku Hrvatske Srbiji svakako nema razloga; ako je pak riječ o isprici hrvatskim Srbima – onda je Beograd opet pogrešno mjesto. Trebalo je to obaviti u Hrvatskoj. Ali isto tako stoji i argument da je veliki dio hrvatskih Srba danas u Srbiji, pa onda ima rezona da se Mesić baš tamo ispričao svima kojima su »građani Hrvatske, u bilo koje vrijeme, nanijeli bol ili štetu«.
Većinski je dio hrvatske javnosti još uvijek uvjeren da se Hrvatska nema za što ispričavati, jer nije ona napala Srbiju. Točno. Ali hrvatski je predsjednik kao razlog za ispriku spomenuo zločin u Paulin Dvoru. Na isti je način mogao spomenuti i slučaj Zec, Gospić, Pakračku poljanu, zločine počinjene u Oluji… U tom se pogledu i ono što Račan tako hvali u njegovoj isprici – da se zadržao na »štetama« koje su nanesene zloupotrebom položaja i kršenjem zakona – zapravo pokazuje kao njen hendikep. Jer ni Mesić, baš kao ni Marović, nije spominjao državno sponzorstvo nad zločinom. Ali i za takvu je formulaciju s falinkom trebalo petlje. U Hrvatskoj proces suočavanja s istinom također sporo napreduje.
Preuzeto iz riječkog »Novog lista«,
13. rujna 2003.
