Arhiv tekstova
Put pun iskušenja i provokacija
Ovih dana smo, konačno, dobili statističke podatke s posljednjeg popisa stanovništva. Cifre kao cifre, čovjek bi pomislio – mrtvo slovo na papiru. No, za dobrog poznavatelja stanja u Sonti, ove cifre su alarmantne. Po njima, Sonta ima 4.992 žitelja, od toga se 2.966 izjasnilo kao Hrvati, ili statistički 59 posto. Veliki broj, njih 313, nije se nacionalno izjasnio i opredijelio. Zašto, to samo oni znaju. Ako zasebno tretiramo 59 osoba koje su se izjasnile kao Jugoslaveni, dobit ćemo oko 7,5 posto žitelja Sonte. Kojoj grupaciji oni pripadaju? Jugoslaveni su postali imaginarni narod, a neopredijeljenost znači lutanje.
Još jedan podatak jako zabrinjava. Prosječna starost je 41,3 godine. Ova cifra je još poraznija ako uzmemo u obzir da su njome obuhvaćeni i Sonćani na privremenom radu u inozemstvu, a to su, uglavnom, mladi ljudi, u punom radnom i životnom naponu, ljudi koji su roditelji djece koja odrastaju van Sonte.
NEUMOLJIVI POREZNICI: Sonta kao selo neumitno stari. Veliki je broj staračkih kućanstava, veliki je broj praznih kuća, koje vlasnici, odavno otišli iz Sonte, bezuspješno pokušavaju prodati. Nema ih tko kupiti. Sonćani su ekonomski iscrpljeni. Veliki postotak žitelja Sonte kao svoj osnovni izvor prihoda navodi poljoprivredu. Je li ta grana djelatnosti posljednjih godina stvarno nekome izvor prihoda, ili stvaratelj gubitaka, diskutabilno je.
Od uposlenih u društvenih poduzećima, mahom u Somboru i u Apatinu, najviše je onih koji jedva sastavljaju prvi i trideseti u mjesecu. Jako je malo onih koji su uposleni u dobrostojećim poduzećima. Broj obrtničkih radnji, te ugostiteljskih i trgovačkih objekata, permanentno se smanjuje. Najveći uzrok tome je loša poreska politika. Nerealno je očekivati da će iste poreske obveze podmirivati subjekt koji ima zanatsku radnju u Sonti, kao i onaj koji radi istu vrstu djelatnosti u centru Apatina ili Sombora. Velika je razlika u prihodima, tako da je poreska obveza za neke šala, a drugi, jednostavno, nemaju dovoljno prihoda podmiriti ih. Rezon poreskih organa je: ako ne možeš platiti onoliko koliko ti je razrezano, ti zatvori. Kompromisa nema.
Veliki problem predstavlja i neuposlenost mladih ljudi. Po stjecanju srednjoškolske diplome, perspektiva je poznata – ili čekanje na birou za upošljavanje, ili obavljanje poslova za koje diploma baš i nije potrebna. To izaziva cijelu lavinu posljedica. Najteža je ta što se mladi u ovakvim prilikama sve teže odlučuju na brak, djecu …
Čini se da najstaloženiji dio populacije tvore umirovljenici. Redovito podmiruju svoje obveze, iako im mirovine docne tri mjeseca. Malo kunu državu, malo političare, no, na koncu sami sebe i svoje potomke ubjeđuju kako trebamo biti zadovoljni što imamo kruha, jer nekad je i toga nedostajalo.
MRAČNE DEVEDESETE: Prije petnaestak godina sve je izgledalo puno ljepše. Sonta, s preko 6.000 stanovnika imala je lijepu perspektivu. Od poljoprivrede se moglo lijepo zaraditi, većina poduzeća u kojima su Sonćani bili uposleni bila je dobrostojeća, u Sonti je bilo dosta obrtničkih, ugostiteljskih i trgovačkih radnji. Nitko nije ni pomišljao na nepodmirivanje obveza, ili na prestanak obavljanja djelatnosti. Živjelo se lagodno, s lijepim perspektivama. Sonta je odisala mladošću, ulice su odzvanjale od dječjeg smijeha. Mladi, obrazovani kadrovi, po okončanju studija vraćali su se u selo, zasnivali obitelji, posvećivali se svojoj profesiji. Previše idilično da bi dugo trajalo.
Došle su devedesete. Došao je rat u kojem, kako su nas političari ubjeđivali, Srbija nije sudjelovala. Odjednom je postalo jako nepopularno zvati se Hrvat. Ljudi s kojima ste do jučer jeli i pili, prijateljevali u pravom smislu te riječi, svrstavaju vas s druge strane. Bježe od vas kao da ste kužni.
Sonta je bila usputna stanica za one koji su išli preko Dunava. Sonta je postala selo straha. Pozivi za »rezervu« dijeljeni su i noću, a rezervisti su odvođeni u svoje jedinice odmah. K tome, još su i potpisivali izjave da su dobrovoljci. Većina tih »dobrovoljaca« upućivana je na slavonsko ratište. Nepojmljivo, ali istinito, morao je svoj na svojega. Nije bilo prostora za drugačije razmišljanje, jer glava se gubila za sitnicu. Atmosferu straha podgrijavali su događaji koji su se brzo smjenjivali: odvođenje Stevana Đurkova u nepoznato od strane uniformiranih osoba, bijeg tadašnjeg tajnika MZ Sonta, ranjavanje i tortura rukovatelja crpke na nasipu kraj Dunava, batinanje pojedinih članova DSHV-a.
Sve to dovelo je do iseljavanja velikog broja Sonćana. Prema dostupnim podacima od 1991. do 1998. godine iz Sonte se iselilo oko 350 obitelji, te oko 200 pojedinaca. Iseljavali su se mahom mladi i obrazovani kadrovi. Jedan dio Sonćana mijenjao je kuće sa Srbima iz Slavonije, a puno ih se otisnulo put Kanade, Australije, SAD, Njemačke… Tko god je bio odlučio ostati u Sonti, morao je proći puno iskušenja i provokacija.
Sada je sve to iza nas, ali gorčina i razočarenje su ostali. Odjednom smo postali nacionalna manjina, no i to je napredak u odnosu na prethodno desetljeće. Samo, sad smo zbunjeni onim što sami sebi radimo. Jest da smo Hrvati, jest da smo na nekoliko kilometara od matične nam države, no to nam ništa ne znači, bar dok se i u Subotici ne utvrdi da smo stvarno Hrvati. Ni Bunjevci, ni Šokci, već stvarno Hrvati. Tako smo se izjasnili. Osjećamo se zapostavljeni, prepušteni sami sebi. Malo agresivnijim pristupom našim problemima, te ozbiljnijim radom na terenu mogli bismo mnogo više postići.
Autor je dopisnik
»Hrvatske riječi« iz Sonte
