Arhiv tekstova
Kako, molim?
SNAGA ZA ISPRIKU
Do groba sam zahvalna Willyju Brandtu što je u Varšavi u političku praksu uveo čin isprike i njime očito ozbiljno inficirao i našeg predsjednika. Mesić se zdušno i hoću vjerovati iskreno ispričao u Jeruzalemu, u Jasenovcu i sada u Beogradu – u zemlji u kojoj, htjeli mi to priznati ili ne, živi mnogo hrvatskih građana. Za to treba snage. Nela Vlašić, kolumnistica, »Novi list«, 12. rujna 2003.
ISPRIKE PUT KA EU
Isprike s obje strane bitan su korak na putu u obostrano povjerenje. Uvjeren sam da je ta obostrana gesta ključna za daljnji razvoj regionalne suradnje i stvaranje obostranog povjerenja. Jedino tako Hrvatska i Srbija i Crna Gora mogu očekivati punu potpuru Bruxellesa na putu u europske integracije i članstvo u Europskoj uniji. Javier Solana, visoki predstavnik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnost, »Večernji list«, 12. rujna 2003.
MANJINSKA PARALELA
Nema nikakve sumnje da položaj hrvatske manjine u Srbiji ili nekom njenom dijelu, kao što je Vojvodina, može pridonijeti tome da se i položaj Srba u Hrvatskoj popravi. Moram priznati da osim toga pitanja (uporabe hrvatskog jezika kao službenog u Skupštini Vojvodine, odnosno srpskog kao službenog u hrvatskom Saboru), mi Srbi u Hrvatskoj imamo mnogo težih pitanja. Nama treba povratak izbjeglica, povratak imovine i obnova, a onda, naravno, i ravnopravnost svega što sačinjava naš nacionalni identitet, uključujući i pismo i jezik. Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća u Hrvatskoj, »Dnevnik«, 12. rujna 2003.
TE[KO S POLUPISMENIMA
Uvijek imate zbunjenih ljudi, pogotovo kod onih koji su polupismeni. Znate, lako je s pismenima i nepismenima, no teško je s polupismenima, a u politici imate puno polupismenih i oni su uglavnom nezadovoljni. Radi se o tome da nisam dimenzionirao moju ispriku (u Beogradu) niti u pogledu jedne nacije, niti za vremenski period. Rekao sam bilo kada i u bilo koje vrijeme ispričavam se onima kojima su hrvatski građani učinili bol i nanijeli štetu. Međutim, neki bi valjda htjeli da se hvalim zločinima koje su činili hrvatski građani. To prepuštam njima. Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, »Glas Slavonije«, 14. rujna 2003.
SRBI KAO HRVATI
Naviknuti na česta slavlja Jugoslaveni (ako ih još tako smijemo zvati) doživjeli su poraz od Litve kao nacionalnu tragediju. Tako se dogodilo da mi, hrvatski izvjestitelji, moramo tješiti naše srpske kolege, zezajući ih kako smo odavno naviknuti na ovakve šokove. Za razliku od uobičajenih situacija na velikim košarkaškim natjecanjima, ovog puta se i Srbi mogu osjećati kao Hrvati, tj. kao gubitnici. Zanimljivo je pri tome kako beogradski reporteri po svom načinu računanja kontaju da je ovo prekid kontinuiteta osvajanja medalje koji je započeo još – 1987.! Poslije Europea u Francuskoj 1985., naime, Jugoslavija je baš uvijek uzimala odličja, uglavnom zlatna, preskočena je samo Njemačka 1993. gdje nisu ni nastupili radi sankcija. E, sad, to što oni svojataju i medalje iz bivše države, druga je priča, ionako nema puno veze s basketom. Danijel Trumbić, novinar, »Slobodna Dalmacija«, 12. rujna 2003.
