Arhiv tekstova
Licemjerje vlasti
Jedno izvinjenje i jedna isprika, dakle, ključni detalji povijesnog susreta predsjednika Srbije i Crne Gore i Hrvatske, istog su trenutka, zahvaljujući moći elektronskih medija, postali tema dana u svijetu. Medijska pompa se nije stišala ni tijekom vikenda, kada su političari, stručnjaci, novinari i kolumnisti širom Srbije i Hrvatske ocjenjivali domete nenajavljenog raspleta prvog službenog posjeta jednog hrvatskog predsjednika Beogradu nakon raspada bivše zajedničke države.
I, kolika je medijska pažnja posvećena izvinjenju i isprici, upravo je tolika medijska šutnja obavila sastanak Stjepana Mesića s predstavnicima hrvatske zajednice u SCG, koji je održan istog dana na istom mjestu, samo neki sat kasnije. Taj je susret u gotovo svim ovdašnjim, ali i hrvatskim medijima, ostao uglavnom na razini protokolarne najave da će sastanka biti, odnosno, da je sastanak održan. Urednike nije zanimalo o čemu je to predsjednik Mesić razgovarao s predstavnicima hrvatske dijaspore u ovoj zemlji. Niti jedan od mnoštva prisutnih novinara nije prišao šefu delegacije Hrvatskog nacionalnog vijeća mr. Josipu Ivanoviću zatražiti izjavu (izuzev jednog dopisnika strane agencije, telefonski). Za većinu onih koji se ne udubljuju previše u suštinu protokolarnih najava događanja u novinarskim tekstovima, taj susret kao da nije ni održan.
E, sad, kad se nešto dogodi, a kao da se nije dogodilo, tako nešto može i postojati, a kao da ne postoji. Potpuno u sukladu s ignoriranjem već opisanog susreta s predstavnicima hrvatske manjine, u pojedinim medijima nastavlja se i, u vrijeme Miloševića započeto, ignoriranje postojanja jednog naroda na ovim prostorima. Naravno, riječ je o za takve stvari dežurnom narodu – hrvatskom. Izvjesni gospodin koji se predstavlja kao povjesničar, a s ponosom ističe kako je član srpskog pokreta »Svetozar Miletić« iz Novog Sada, objašnjavao je neku večer na državnoj televiziji, na TV Novi Sad, sve pljujući po vojvođanskoj autonomiji, kako u Vojvodini živi jedan narod – srpski – i jedna nacionalna manjina – mađarska – dok su svi ostali potomci nekadašnjih kolonista iz drugih dijelova Austro-Ugarske i ne zaslužuju status nacionalne manjine. A Hrvati u Vojvodini, zar je to išta novo, niti ne postoje. Bunjevci i Šokci, po riječima ovog vrlog stručnjaka, nisu Hrvati, »niti imaju ikakve veze s Hrvatima«, a Baranja je, kao dio Vojvodine, »sada okupirana od Hrvatske«.
Takvih opskurnih likova u ovdašnjim medijima bilo je u posljednjih petnaestak godina ne zna im se broj. Ali, ponovo ih vaditi iz naftalina, promovirati ih na državnoj televiziji, uz odobravajuće klimanje glavom prisutnog »novinara«, tema je za ozbiljno razmišljanje. To nije sloboda medija, a nije ni sloboda javnog iznošenja stavova. To je licemjerje vlasti i njenih službenika u državnim medijima.
Z. P.
