Arhiv tekstova

Stanovnici ove zemlje trošili su prije deset godina u prosjeku  po 65 kilograma brašna godišnje, dok je danas potrošnja ove važne životne namirnice smanjena skoro za  polovicu, točnije na 35,3 kilograma. To, međutim, nikako ne znači da su se promijenile navike u ishrani te da su se građani preusmjerili na recimo voće i povrće, ili meso i ribu. Kako pokazuje statistika, i njih se također troši u znatno manjim količinama. Izneseni  podatci prosto govore  da građani SCG manje jedu. Tijekom 2002. godine oni su u prosjeku konzumirali za oko 14 kilograma mesa manje nego prije jedno deset-ljeće, voća za 12 kilograma manje, mlijeka za 12 litara, šećera za pet kilograma... Znajući meraklijski mentalitet građanina ovdašnjeg, teško bismo mogli tvrditi da je  to odricanje od jela dragovoljno. Riječ je prije svega o tužnoj činjenici općeg siromašenja,  koje je po progresivnoj stopi u proteklih deset godina zahvatilo gotovo čitavo stanovništvo -  izuzimajući zanemarljivo mali postotak onih, čiji je osobni standard, u istom  razdoblju krenuo sup-rotnim smjerom. Oni svoje novostečeno bogatstvo mjere bazenima i računima u inozemnim bankama, te i ne spadaju u statistiku u kojoj je mjerna jedinica broj pojedenih kilograma kruha. Nesretnici iz te statistike - a njih je vjerojatno više od 90 posto - kao da su se našli u vremenskoj kapsuli, koja je ih nekim čudom katapultirala u prošlost, i suočila ih sa ponovnim preživljavanjem  životnih nedaća iz ranih šezdesetih. 

Brojke govore  o preko 35 posto siromašnih građana u Srbiji, ali su te procjene različite - u ovisnosti od parametara kojim se to siromaštvo  mjeri. Na koncem prošlog  tjedna održanoj konferenciji »Politika smanjenja siromaštva« ministrica za socijalna pitanja Gordana Matković iznijela je podatak da čak 800 tisuća građana živi u teškom siromaštvu, jedva sastavljajući kraj s krajem. A ukoliko bi se  granica u određivanju siromaštva pomjerila samo za  10 posto naviše, sa sadašnjih 4,5 tisuća  dinara mjesečnih primanja  po članu domaćinstva, broj siromašnih bi porastao na 1,6 milijuna građana. Pri tome, siromaštvo je najizraženije na jugu i zapadu Republike, a najviše pogađa građane koji se nalaze u zoni sive ekonomije. Naime, skoro 30 posto sta-novnika ove zemlje  svoju osnovnu egzistenciju obezbjeđuje kroz poslove u sivoj ekonomiji.  Od navedenog broja siromašnih, međutim, samo oko 50 tisuća dobija nekakvu socijalnu pomoć - 35 tisuća kroz socijalne instrumente u zemlji, a oko 15  tisuća prihode podupire stranim donacijama. Također,  zbog niskog standarda roditelja, u Srbiji pola milijuna djece dobija dječji dodatak. Gordana Matković je nagovijestila da bi se rješenje problema pomoći siromašnima moglo očekivati usvajanjem vladine strategije za borbu protiv siromaštva. 

Socijalni ana-litičari postojeće siromaštvo u zemlji opisuju kao urbani fenomen, ali pos-ljednjih godina selo gubi utrku sa gra-dom u visini standarda.  Obitelji in-dustrijskih radnika u gradovima su ugrožene zbog masovnog gubitka zapošljenja, a u stopu ih prati seosko stanovništvo. Ono je zbog du-gogodišnjeg ekonomskog iscrpljivanja sela  takodjer drastično osiromašilo, ali i ostarilo. Više od polovice vojvođanskih seoskih domaćinstava čine starci - njihovi su sinovi i kćeri potražili bolji život u gradovima, poučeni teškim iskustvom svojih roditelja.

No, pored ove sumorne statistike, istraživači prvi puta  za deset godina, a  dvije godine nakon smjene vlasti, bilježe i nešto značajniji postotak  građana koji govore o poboljšanju kvaliteta života. Taj broj je, međutim, i dalje neznatan, te  gotovo 40 posto i dalje tvrdi da živi teško ili čak nepodnošljivo, kako pokazuje istraživanje CeSID-a obavljeno  koncem 2002. godine. Najzanimljivije je ipak što većina građana tvrdi, da i dalje živi lošije nego u socijalizmu, kojeg se uglavnom rado sjećaju.