Arhiv tekstova
Budućnost kuca na vrata
[to je zapravo taj famozni cyberpunk i o čemu je sve tu riječ? Čvrsta i definitivna definicija ne postoji, ali u principu se radi o marginalnom pravcu SF-a koji u poprište radnje stavlja urbano okruženje u bliskoj budućnosti u kojem vladaju gigantske korporacije, totalitarne vlade ili fundamentalističke vjerske zajednice koristeći se pritom najmodernijom high-tech tehnologijom. U takvim svjetovima uvijek postoje otpadnici, pobunjenici i ljudi na rubu društva koji se na neki način opiru sustavu, također koristeći naprednu računalnu tehnologiju koja je često ugrađena u njihova vlastita tijela.
Otud i kovanica cyberpunk – cyber (kibernetički) i punk (otpadnik, mizerna osoba s ruba društva). Virtualna stvarnost, računala, umjetne inteligencije, hakeri, kiborzi, roboti i dehumanizirane ljudske jedinke često su neizbježan background podžanra. Dok su književna djela te vrste pisana kompleksnim, »tvrdim« stilom, filmski uradci često imaju naglašenu tmurnu i stiliziranu atmosferu. Izvore književnog cyberpunka nalazimo još u ranoj SF književnosti, pa tako lik Frankensteina nastao u 19. stoljeću možemo slobodno promatrati kao prvog (nazovi) kiborga, dok se rani elementi mogu pronaći i u romanima Phillipa K. Dicka i Roberta Heinleina iz 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Heinleinov klasični roman »Moon is a Harsh Mistress« iz 1967. godine ima sve temeljne sastavnice cyberpunka – priču o ljudskoj koloniji na Mjesecu pod patronatom totalitarnog režima, pobunjenike koji se tehnološkim vještinama odupiru sistemu i umjetnu inteligenciju u obliku novoosvještenog divovskog računala (zanimljivo je da se neki od tih motiva izrazito pojavljuju u »Potpunom sjećanju« Paula Verhoevena iz 1990. godine, inače slobodnoj ekranizaciji jedne Dickove priče i filmu s jakom cyberpunk pozadinom).
NEUROMANCER: Godine 1980. pisac Bruce Bethke objavljuje kratku priču o računalnim hakerima pod nazivom »Cyberpunk«, po kojoj pravac očito i dobiva ime (termin je popularizirao pisac i urednik SF časopisa Asimov’s Gardner Dozois, izjavljujućci da je naziv pokupio negdje na ulici). Godina 1984. je presudna uopće u modernoj književnoj povijesti kada William Gibson objavljuje roman »Neuromancer«, kojim je cyberpunk u potpunosti zadobio svoj pravi oblik i prepoznatljivost u širim kulturnim krugovima. Složena priča smještena u megapolise bliske budućnosti govori o hakeru koji igrom slučaja postaje važan akter globalne zavjere u koju su uključene divovske korporacije, mafijaške organizacije, teroristički pokreti, veliki obiteljski klanovi i svemoćne umjetne inteligencije koje junacima upravljaju poput pijuna. Dovoljno je primijetiti da se roman pojavio dvije godine nakon »Istrebljivača«, a vezano uz njega postoji zanimljivost. Gibson je u jednom intervjuu u povodu desete obljetnice kultnog filma izjavio da je ostao preneražen za vrijeme premijerne projekcije jer je »Istrebljivač« u mnogočemu nalikovao njegovim futurističkim maštarijama iz tada još uvelike nedovršenog romana. »Taj prokleti film izgledao je bolje od slika u mojoj glavi!«
Po čemu je »Istrebljivač« cyberpunk film, odnosno predvodnik podžanra? U filmu ipak ne postoje cyberspace i virtualna stvarnost, motivi koje je praktički osmislio Gibson i time za sva vremena odredio glavne arhetipove pravca. Deckard (Harrison Ford) je bivši policajac, svojevrsni antijunak, lik koji baš i ne izaziva pretjerane simpatije gledatelja i koji protiv svoje volje prihvaća zadatak pronalaženja i uništavanja skupine odbjeglih replikanata (genetski dizajniranih bića, koja nisu roboti kako se obično navodi). Tijekom filma upoznaje ljubav svog života (Sean Young) i svojeg glavnog protivnika (Rutger Hauer), a oboje su replikantske tvorevine koje ponekad pokazuju više ljudskosti od svojih stvoritelja. Tu se pojavljuje jedan od glavnih motiva cyberpunka – prikaz dehumanizacije i humanizacije, istraživanje granice gdje prestaje ljudsko i nastaje nešto drugo, ali i obrnuto. U redateljskoj verziji »Istrebljivača« stvari postaju još kompliciranije s obzirom da se pojavljuje mogućnost da je i glavni junak replikant. Pridodamo li tome impresivni prikaz prenapučenog i tmurnog Los Angelesa 2019. kojim vladaju megakompanije smještene u piramidalnim oblakoboderima, dok leteće policijske patrole nadziru grad (prikrivena aluzija na policijsku državu koja je jače izražena u Dickovom književnom predlošku »Sanjaju li androidi električne ovce«) dobivamo primarni vizualni prikaz cyberpunk svijeta.
DEVEDESETE: Devedesetih dolazi do računalne revolucije i pojave CGI-a što je značilo da se na filmu može uprizoriti gotovo sve ukoliko raspolažete dovoljnim budžetom. Također, širu publiku su sve više počeli privlačiti mračniji i psihološki kompleksniji filmovi, trend koji se nazirao još 1986. pojavom Cameronovih »Aliensa« i definitivno potvrdio 1989. kada je Tim Burton izbacio prvog »Batmana«. Stvarnost je također počela sve više sličiti upozoravajućim vizijama cyberpunk autora te se odjednom na celuloidu pojavilo pregršt djela koja su na ovaj ili onaj način koketirali s famoznim pravcem. Godine 1995. su se pojavila dva zanimljiva djela, »Johnny Mnemonic« Roberta Longoa i »Čudni dani« Kathryn Bigelow, koji svaki na svoj način obrađuju teme društvene degradacije u urbanom futurističkom okruženju. Prvi je najzanimljiviji prvenstveno zbog činjenice da se radi o ekranizaciji istoimene priče Williama Gibsona, koja nije proglašena osobito uspjelom zbog nesuvislog scenarija i drvene glume Keanu Reevesa koji tumači kurira koji pomoću ugrađenog čipa u svojoj glavi »šverca« tajne informacije. Ipak, radi se o vizualno impresivnoj viziji, posebno uspješnoj u prikazu virtualne stvarnosti i ostalog popratnog »hardvera«, a šarm filmu uvelike pridodaje stripovski ugođaj cjeline. »Čudni dani« nisu postigli velik komercijalni uspjeh, ali tijekom godina postigli su kultni status, a neki su se film čak usudili nazvati legitimnim nasljednikom »Istrebljivača«. Vrlo je upitna ta tvrdnja, ali dinamično i zanatski režirana priča o trgovanju tuđim ljudskim iskustvima uoči dolaska novog milenija je uistinu mali dragulj kinematografije devedesetih.
EUROPA: Cyberpunk je našao plodno tlo u japanskoj kinematografiji (ništa čudno za jednu tehnološku naciju), posebno u crtanim filmovima. »Ghost in the Shell« (1995.) Oshiija Mamorua dojmljiva je priča o kiborzima koji rade u specijalnom policijskom odjelu pritom preispitujući svoju bit i svrhu postojanja. Oni sami se boje da su tehničkom nadogradnjom svojih tijela izgubili nekadašnju ljudskost, a istovremeno se, baš kao i u »Neuromanceru«, pojavljuje umjetna inteligencija koja nastoji glavne aktere iskoristiti u neku svoju višu svrhu. Uistinu, jedno je to od najboljih djela japanske animacije koje diskretno radi posvetu »Istrebljivaču« i čiji nacrtani likovi imaju više duha i opipljivosti od nekih u prosječnim igranim filmovima. Ni u Europi filmaši nisu zaostajali za novim trendovima, poput Gabrielea Salvatoresa koji je u talijansko-francuskoj produkciji 1996. snimio »Nirvanu« s glavnim glumcem Christopherom Lambertom. Film o programeru računalnih igrica čija kreacija postaje svjesna same sebe, vizualno je raskošan, ali povremeno dosadan i karakterno siromašan. Ipak, djelo na zanimljiv način preispituje neke filozofske teme, poput one »što je stvarnost i koliko je stvaran svijet u kojem živimo«. S cyberpunkom su koketirali i neki filmovi koji sa SF-om nemaju previše veze, poput »Uhoda« (1992.), »Mreže« (1995.) ili »Hakera« (1995.), koji su se tematski zapravo bavili računalnim kriminalom, dok u potonjem uratku čak imamo prikaze virtualne stvarnosti. Zanimljivo je da se velik dio cyberpunk i sličnih filmova pojavio upravo sredinom 90-ih kada je Internet polako počeo ulaziti u svakodnevni život. Godina 1999. bila je vrlo zanimljiva; najgledaniji film bio je prequel Lucasovih kultnih »Ratova zvijezda«, diletantski nazvan »Fantomska prijetnja«, koji je bez svake sumnje izgledao vizualno besprijekorno, ali na kreativnoj strani malo je zastranio. I dogodilo se čudo! Na kraju nije se najviše pričalo o Jar Jar Binksu, kostimima Natalie Portman ili famoznoj utrci letjelica, nego je u središte pozornosti došao film koji se pojavio praktički niotkuda – »Matrix«! Iznimno djelo braće Wachowski punokrvni je cyberpunk film s impresivnom postavkom da stvarni svijet nije stvaran nego zapravo virtualna kreacija inteligentnih strojeva koji vladaju devastiranom Zemljom. Makar ne toliko idejno originalan kao što se pričalo (»Grad tame« Alexa Proyasa snimljen godinu ranije ima gotovo isti koncept, samo se radi o vanzemaljcima, a ne strojevima), »Matrix« je remek-djelo vrhunske režije i vizualnog pristupa sa specijalnim efektima koji dotad nisu nikad bili viđeni. I dok je »Fantomska prijetnja« imala pregršt digitalnih kreatura i složene masovne bitke, »Matrix« je imao neviđene flo-mo i bullet-time efekte, inspirirane animom i japanskim akcijadama, što je dovelo do nadasve originalnog prikaza virtualne stvarnosti. Jednostavno, već godinama neki film nije postao tako brzo moderni mit, a glavna glumačka trojka – Keanu Reeves (kojem je cyberpunk očito suđen), Carrie-Ann Moss i Laurence Fishburne – postali su glumačke ikone i česta meta pop-kulturalnog citiranja, ali i parodiranja. Zanimljivo je da su se iste godine pojavila još dva filma koja su razmatrala temu virtualne stvarnosti: »13. kat« Josefa Rusnaka i »eXistenZ« Davida Cronenberga gdje su se prividni svjetovi manifestirali u obliku Amerike iz 30-ih, odnosno zagonetne, krvave videoigre.
Cyberpunk se često veže uz jedan drugi specifičan podžanr SF filma, zvan future noir, koji sastavnice noir-filmova (poput junaka-antijunaka, sumornog prikaza velegrada, fatalnih ženskih likova, depresivnog ugođaja i detektivske priče) komponira u futurističko okruženje. Začetnik future noira je tko drugi nego »Istrebljivač«, a njegov legitimni nasljednik je prošlogodišnje izvrsno Spielbergovo ostvarenje »Specijalni izvještaj«, film koji na zanimljiv način govori o slobodi ljudskog izbora i suptilno secira jedan totalitarni režim u Americi 2054. (oba su filma ekranizacije djela Phillipa K. Dicka). Makar cyberpunk i future-noir pretežno isprepliću samo vizualne motive, oba smjera se često dotiču pitanja biti postojanja, slobode čovjeka i granica ljudskosti te tako tmurni ugođaj i mračni gradski krajobrazi u takvim djelima naglašavaju izgubljenost i konflikte glavnih likova. Ova godina je godina »Matrixa«, drugi dio filmske sage upravo smo vidjeli u kinima, završni treći dolazi potkraj godine, a tu je i popratni omnibus animiranih filmova zvan »Animatrix«.
Borba ljudi i strojeva sve je češća tema na celuloidu, popularna zbog suvremenog, strelovitog uspona tehnologije i kompjuterizacije, a motivi poluljudskih kreatura sjedinjenih sa strojevima na neki način upozoravaju na dehumanizaciju današnjeg svijeta i upućuju na moguće smjernice tehnološkog razvoja u skorašnjim vremenima.
hinet.hr
