Arhiv tekstova

Tragično političko ubojstvo premjera Đinđića neće usporiti niti promijeniti tijek privatizacije. To bi se moglo zaključiti iz nedavnih izjava ministra Vlahovića, koji nas uvjerava da ni jedan potencijalni kupac domaćih poduzeća nije do sada promijenio odluku da investira u Srbiju. Sve multinacionalne, kompanije koje su ranije najavljivale svoj dolazak, potvrdile su da će učestvovati u procesu privatizacije.

U sljedeća dva tjedna biti će raspisani tenderi za prodaju tvornica duhana u Nišu i Vranju. Polovinom sljedećeg mjeseca biti će raspisan tender za »Beopetrol«, a potom   i  za »Putnik«. Ako izuzmemo nužni propagandno-psihološki sloj ovih izjava, koji  treba prije svega stanovništvo uvjeriti da usprkos svemu reforme nezadrživo idu dalje, iz svega što slušamo može se zaključiti da privatizacija, odnosno transformacija svojine u privatni oblik, čini stožer cjelokupnih reformi. Stiče se utisak da nam vrijeme radi o glavi i da samo od brzine privatizacije zavisi uspjeh cjelokupnih reformi. Možda smo u brzini ipak nešto zaboravili, pravdu recimo.

 

Prvavedno ili efikasno ili...

Da li netko zna za pravednu privatizaciju, pitanje je iz vica o tranziciji. Kada su prije dvije godine crtani prvi obrisi Zakona o privatizaciji, mnoge stranke, koje u svom imenu imaju prefiks socijaldemokratski, odbacile su i mogućnost kategorije pravde kad je riječ o privatizaciji. Nasuprot pravdi postavljena je efikasnost i imperativ privatne svojine. Ne treba posebno isticati da se libertijanski tim tehnokratskog dijela srpske vlade nije posebno trudio objasniti zašto, i posebno kako, je to privatna svojina sama po sebi efikasnija i bolja. To svaki libertijanac i tržišni fundamentalista uzima zdravo za gotovo.

Poslije dvije relativno uspješne tranzicione godine dođosmo u situaciju kada nije baš lako objasniti zašto kasne efekti poslovanja restruktuiranih poduzeća i ima li nade da pozitivni efekti ipak nadmaše negativne. Ono što je ministar Vlahović nedavno provukao kroz Skupštinu, samo je tehničko poboljšanje postojećeg Zakona i predstavlja prije rezultat političkih kompromisa između interesnih grupa unutar DOS-a, nego neko ozbiljnije mijenjanje metodologije privatizacije.

Privatizacija je zapela na svojoj ključnoj točki, kako kaže neosporni autoritet dr. Danijel Cvjetičanin, ona je proizvela pad proizvodnje, visoki va-njskotrgovinski deficit i povećanu nezaposlenost. Samo u 2002. godini 80.000 ljudi ostalo je bez posla.

Model je sljedeći:  proces privatizacije centraliziran je kroz sistem podržavljenja društvenog kapitala, a zatim, putem carskih ovlaštenja, a bez mogućnosti bilo kakve korekcije, vlada lako može prodavati preduzeća »podobnim« investitorima. Tko je i po čemu podoban, obično odlučuje vlada sama, a obrazlaže to najčešće floskulama o »zdravom kapitalu«. Neki komentatori, kojima ne manjka ekspertskog autoriteta, nazivaju ovaj model »komandnom privatizacijom«, koja opet rezultira obezvrijeđivanjem kapitala poduzeća, nemotiviranošću menadžerskih timova i permanetnim padom efikasnosti poduzeća. Dovoljno je pogledati poslovne bilance koji se objavljuju u aukcijskim i tendedrskim informatorima da se uoči kako firme, koje su 2001. godine dobro poslovale, čija su obrtna sredstva bila veća od kratkoročnih obaveza, a prihodi od rashoda u 2002. godini, dramatično pogoršavaju svoje bilance. Obrtna sred-stva su »pojedena«, obaveze drastično porasle, a rashodi nadmašili prihode.

 

Pravedan model - Nedavno su u veoma argumentiranoj i konstruktivnoj kritici, koju su objavili u »Ekonomist magazinu« troje autora: Miloje Ranković, Živka Đukić i Ivanka Jovanović, iznijeli tezu da se cjelokupan proces mora prilagoditi našoj specifičnoj situaciji. A šta su to naše specifičnosti? Pobrojimo samo neke: prezaduženost privrede (dugovanje firmi u Vojvodini je 502.244 milijuna eura) i siromaštvo stanovništva, značajno bogatstvo stečeno nelegalnim putem, pravni i ekonomski kaos. Neki od prijedloga, koje daju autori, naročito su interesantni za Vojvodinu, recimo - ključno mjesto oni daju denacionalizaciji i vraća-nju oduzete imovine. Još zanimljiviji prijedlog je revizija poslovanja  društvenih i javnih poduzeća u periodu 1992. – 2000. godina, da bi se realno sagledala imovina, odnosno stupanj opljačkanosti, i treći, veoma važan, zahtjev je oduzimanje imovine bez porijekla, stečene nelegalnim putem, (odnosno oduzimanje svega onog što nema pokriće u evidentiranoj dobiti). Iz ovako sumarnog prikaza vidi se da nasuprot ,da tako kažemo, libertijansko fundamentalističkog modela privatizacije, koji pravdu kao kategoriju jednostavno ne uvažava, može postojati model koji brižljivo vodi računa o socijalnom kontekstu i modelu pravedne (na socijalnom konsenzusu utemeljene) i do kraja promišljene privatizacije. 

Za Vojvodinu, koja je, i u nacionalizaciji, a i u »antibirokratizaciji«,  odnosno miloševićevskoj pljački, postradala i na čijoj grbači je isfinanciran barem jedan od ratova ovdašnjih, a njegov prljavi profit podijeljen negdje van Vojvodine i sad preko of šor kompanija za »flašu votke« može trgovati po Vojvodini.  Ovo bi mogao biti mnogo prihvatljiviji model. Stoga i čudi što vojvođanska politička elita, bez obzira na stranačku opredije-ljenost, nije pokušala da »umekša« tvrdolinijašku vladinu politiku.