Arhiv tekstova
Volje ima, ali ne i razumijevanja
Hrvatski filmski djelatnik, snimatelj, redatelj i montažer Rajko Ljubič sredinom ovog tjedna posjetio je našu redakciju i upoznao nas sa svojim planovima i najnovijim ostvarenjima: »U svojoj audio-vizualnoj radionici upravo dovršavam nekoliko filmova i CD-a. Evo o čemu se radi: počeo bih s filmovima. Završavam jedan igrani i jedan dokumentarni film.
Film je po pripovijetki Jakova Kujundžića »Vrapčje gnijezdo« iz njegove knjige »Zgrabljena mršavina«, jedna lijepa pripovijest, aktualna i danas, iz života. Radi se o dječacima koji karakteriziraju ovo naše nemoralno vrijeme, vrijeme lopova što su svud uokolo nas. Priča ima puno moralnih potki i smjernica. Jedan je dječak najboljem drugu ukrao vrapčje gnijezdo i nehotice bio otkriven. Poruka je jasna, jednog dana, kad-tad, budeš li krao, biti ćeš uhvaćen. Drugi film je dokumentarni film, kojega sam radno zasad, naslovio »Pripovijetka o dijalektima«.
INSPIRACIJA SA BRAČA: Taj film planiram emitirati premijerno za Dane Balinta Vujkova. Tema manifestacije će biti jezik, a svi znamo koliko su dijalekti neodvojivi od jezika, ma kog, i ma gdje. Dakle i hrvatskog. I tako smo ove godine na otoku Braču bili Franjo Vujkov i ja, te smo išli tom istočnom obalom otoka i razgovarali s tamošnjim ljudima o jeziku i na njihovom jeziku, točnije našem, hrvatskom jeziku, ali na raznim dijalektima. Pronašli smo puno sličnosti, jer kao što znate, i oni govore ikavicom, ova naša ikavica je podrijetlom čakavština, kako su mene svojedobno informirali stručnjaci, oni tamo govore čakavštinu, ima i štokavske ikavice, tako da smo skupili vrlo interesantan materijal. I u pitkih pola sata vidjet ćete i čuti u tom filmu i poeziju i priču i pjesmu običnih ljudi, ali i profesora, njihove radosti i tuge, muke i veselja… A to je sve blisko nedaćama i svakodnevnim mukama koje ljudi koji tu govore ikavicu imaju, ovdašnji Hrvati, priča Ljubič.
»Potom, pripremam dva CD-a, audio nosača zvuka koji bi također trebali da se pojave u vrijeme održavanja Dana Balinta Vujkova: jedan je divan, stari snimak Radio Zagreba, drame Matije Poljakovića »Vašange«, slučajno sam došao do toga, gospodin Naco Zelić mi je donio kasetu…Snimljena je 1973. i vrsne je kvalitete, u svakom smislu. Redatelj je bio Petar Šarčević, i sva najveća imena subotičkog glumišta toga doba čitala su tekstove na spomenutome snimku. Jedan fenomenalan materijal, bitan, i šteta je da to stoji i čami tamo, kada to Radio Zagreb više nikada neće emitirati, a mi od toga možemo načiniti stotinjak CD-a koje će našem življu na ovim prostorima, hrvatskom korpusu tu, uopće, puno značiti. To će ostati kao vrijedna uspomena i mi ćemo to dijeliti kao i do sada sve slično, besplatno, da to naš svijet ima i cijeni, i čuva, i njeguje.«
Drugi projekt je radio-adaptacije bajke »Ždribac zlatne grive« koju je zabilježio Balint Vujkov, i koja je tako uspješno igrana na sceni subotičkog Dječjeg kazališta, kao komad, predstava za scensko izvođenje, za djecu. »Ja sam napravio radio-adaptaciju toga i pozvati ćemo ponovno naše dobre čitače i govornike ikavice, glumce, i u narednih mjesec dana planiram ja dovršiti i finalizirati taj CD. Svi vole taj tekst - sjećate se kako je divno primljena predstava po tom tekstu, kazalište je bilo dupkom puno. Dakle, tu je ciljna grupa mlađi uzrast, za razliku od drame Matije Poljakovića, koja je ipak za starije, a ‘Ždribac zlatne grive’ je, ipak, i pisan i igran za mlade i djecu. U svezi s time moram naglasiti da sve spomenute akcije i djelatnosti u potpunosti bez potpore naših čelnika, sve to ide iz moga praznoga buđelara…Radosna je moja faza stvaranja, tužan je period angažiranja oko budžeta. Financiranja, sponzoriranja, novčane, i što je još tužnije, moralne potpore - nema…«
IZOSTAJE POTPORA: Čelni ljudi hrvatskog korpusa, čak ni oni nadležni za kulturu, uopće se ne obaziru, niti ih uopće interesira što se radi. Ne kontaktiraju s kulturnim djelatnicima, niti sa mnom, a to je jedan od segmenata djelatnosti gdje ne samo da ima da se pitaju, nego je to u njihovom nadleštvu. Ove godine sam imao nekoliko projekcija koje su punile salu. Nitko osim mene ne pravi filmove, niti vijesti čak, ali ni na kakvo ra-zumijevanje ne nalazim. O potpori da i ne govorim. Niti CD-e nitko ne pravi, ništa naše čelne ljude ne interesira…«, kaže Ljubič.
Druga tužna stvar je što ni s matičnom državom stvari ne stoje bolje. Na nedavnom natječaju Republike Hrvatske na kojem je sve ove projekte Ljubič poslao, preporučao se, ne samo da je odbijen, već niti riječ obavijesti o razlozima takvoga ignoriranja rada i aktivnosti nije dobio. »Ja donekle mogu sam financirati CD-e i filmove, to mi se nekako vrati, ali nikako svojim sredstvima kazališne predstave ne mogu financirati. Kada smo kod kazališta, moj gubitak na »Ždripcu« bila je jedna polugodišnja plaća. Pošto je hrvatska drama »ušla« najzad u Dječje kazalište, ravnateljica istog Valerija Ágoston-Pribila me bukvalno tjera da radim, jer ne zna tko bi drugi to radio, mogao, htio. Konzultirao sam se sa Zlatkom Romićem i odabrao tekst Ivane Brlić-Mažuranić »Kako je potjeh tražio istinu«, i igrati će ista ekipa entuzijasta koja je iznijela na leđima glavni teret predstave »Ždribac…« i koja će biti jezgro budućeg hrvatskog ansambla naše drame«.
No, ovoga puta biti će tu i gosti, neki glumci iz mađarske i srpske drame, jer se radi o mjuziklu, komadu s pjevanjem i glazbom koju je uradio Nikola Jaramazović, i koju će izvoditi naši tamburaši. A pošto će dobar dio predstave biti na play-back, problemi s govorom neće biti veliki, jer se radi, ovoga puta, za razliku od »Ždripca…« o tekstu koji je na krasnom književnom hrvatskom jeziku a ne na dijalektu. g
