Arhiv tekstova
Vezanost uz podrijetlo i zavičaj
Josip Pupačić, književnik i novinar, rođen je 19. rujna 1928. u Slimenu pokraj Omiša. Nakon klasične gimnazije u Splitu odlazi na studij književnosti u Zagreb. Urednik u novinsko-izdavačkom poduzeću »Lykos« postaje 1956. godine, a potom je odgovorni urednik »Krugova«, glavnog časopisa svoje generacije (1957. -58.). Od 1959. godine asistent je pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta, a u Lyonu i Londonu je lektor i profesor hrvatskog jezika.
Josip Pupačić se rano odvojio od socrealističke logike i takva uzorka pisanja, te je već ranih pedesetih godina prošlog stoljeća prionuo uz »krugovaše«, grupu mladih zagrebačkih književnika, koji su zagovarali osobne slobode i individualnosti u umjetnosti. Prva je Pupačićeva knjiga naslovljena s »Kiše pjevaju na jablanima«, a druga »Mladići« i obje su se pojavile iste, 1955. godine. U knjizi »Mladići« su one njegove najpoznatije pjesme koje su Pupačića proslavile kao pjesnika. Pjesništvo je tih pedesetih godina u životu nacija imalo neusporedivo veću ulogu nego danas i pjesnik se mogao proslaviti. Masovnih medija u današnjem smislu tada još nije bilo, a tijekom njihove kasnije ekspanzije, pjesnici nisu postajali medijske ličnosti, jer na njih nije obraćana medijska pozornost. Knjiga »Mladići« donosi jednog novog, izvornog pjesnika koji biva zapažen, prije svega po posebnosti motiva, ali i po nepatvorenoj zaljubljenosti u zavičaj, što je još naglašenije u zbirci »Kiše pjevaju na jablanima«.
Odmjerenom strukturom svojih refleksivnih metaforičnih pjesama, Pupačić očituje iskonsku vezanost uz podrijetlo i zavičaj. Ne privlači ga pri tom toliko egzotika mediteranskog krajolika, koliko svijest o pripadnosti neprekinutom lancu što ga tvore preci i potomci, te svijest o ljudskom bivanju u jedinstvu sa zemljom kojoj pripadaju. U tu se bliskost uklapa i Pupačićeva vezanost uz more i njegovo vječno beskrajno bivstvo. Pupačić i sa svijetom oko sebe i sa zavičajnim krajolikom osjeća povezanost i punu prisnost.
Josip Pupačić u mladosti doživljava tešku obiteljsku tragediju. Tri njegova brata su poginula nesretnim slučajevima u kratkom vremenskom razdoblju. Pesimističan osjećaj života prouzročen tragičnim događajima u obiteljskom i osobnom životu, uzdiže Pupačićevo lirsko obzorje do univerzalnih razmjera, do propitivanja smisla vlastita i općeg opstanka. Pupačić će osobnu tragediju pretočiti u stihove koji će biti vlastit, poseban glas. Pupačiću su se nametale nepatvorene životne situacije, a on ih je pretočio u riječi. Pored oblikovanja i očitovanja proživljenog, izvore produbljenosti svojega lirskoga izričaja Pupačić je ipak iznova uvijek nalazio u čudesnoj zavičajnoj utemeljenosti i i sjećanju na djetinjstvo. Najbolji je lirski izraz te tematike antologijska pjesma »More« o kojoj književni kritičar Stijepo Mijović Kočan među ostalim bilježi kako je tu riječ »o zadivljenosti morem djeteta koje živi na domaku mu, ali na planini, i ne može sići k njemu, pa mu silazi u mašti i u mašti ga pozove na vrh brijega: ta stanovita dječja animacija prirode urodila je jednom od najrazigranijih pjesama, ritma na dah, uistinu posebnom«.
Treća Pupačićeva knjiga »Cvijet izvan sebe« objavljena je 1958. godine. I u ovoj knjizi ima sjećanja na minulo djetinjstvo, ali prevladavaju urbani, mučni motivi. Želeći se prilagoditi novim pjesničkim trendovima, Pupačić 1965. godine tiska knjigu »Ustoličenje«, koju vizualno gradi simetrično, slično Šimićevim »Preobraženjima«. Ova Pupačićeva knjiga uspjelo govori i o suvremenim strahovima i frustracijama. Posljednja Pupačićeva knjiga »Moj križ svejedno gori« tiskana je, na žalost, tek nakon smrti pjesnika 1971. godine. Sa ženom Benkom petogodišnju kćerku vodio je na operaciju srca u London, a na povratku svi su poginuli u avionskoj nesreći u zračnoj luci Omišalj na Krku, 23. svibnja 1971. Iako je Pupačićev opus u cijelosti gledano neujednačen, njegove najbolje pjesme su posebne i jedinstvene zbog svoje potpune prirodnosti i spontanog izraza.
Budi moja noć
Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć:
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigni ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke.
Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi moja noć.
Moj Bog
Našao sam ga i On je našao mene
moj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog
i našao sam ga u sebi
jer živi u meni i za me
i ja se u njemu radujem
Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.
Priredio: Z. Sarić
