Arhiv tekstova
Dokazivati, poučavati ili objašnjavati
Ivan Kujundžić u svojoj knjizi »Bunjevačko– šokačka bibliografija«Zagreb 1969.) u Uvodu donosi sljedeći tekst: »Pomnjivi čitatelj dugi niz godina jedinog bunjevačkog lista ‘Neven’, pa i ‘Subotičkih novina’, koje su izlazile pod uredništvom Blaška Rajića i Miška Prćića, uočit će jednu stvar koja će mu izgledati neobičnom.
Neshvatljivo je, naime, da ‘Neven’ od svojih najstarijih brojeva pa do svoga posljednjega sveska mnogo, jako mnogo mjesta daje polemici o pitanju narodnosti Bunjevaca i Šokaca i o njihovu jeziku. ‘Neven’ je ili tumačio da su Bunjevci i Šokci Hrvati, ili je to njihovo hrvatstvo branio od onih koji su ga – zvani i nezvani – napadali i osporavali. Isto su činile ‘Subotičke novine’.
STARA PITANJA, NOVE KONSTRUKCIJE: Čemu je bilo potrebno to tumačiti ili braniti?
Sama činjenica što se to tumačilo, isticalo i branilo govori da je bilo i potrebno. A potrebno je bilo zato što smo mi bili zaboravili svoju povijest, svoju prošlost. I na nas su se odnosile riječi hrvatskog pjesnika Pavla Štoosa iz pjesme »Kip domovine vu početku leta 1831«, kojima je izrazio svoju tugu: »Vre i svoj jezik zabit Horvati hote ter drugi narod postati…«
Mi smo zaboravili svoje ljude, svoje najveće sinove, a počeli smo zaboravljati i svoj jezik u želji da postanemo drugi narod. U tome smo išli tako daleko da je jedan od najuglednijih Bunjevaca poslije Prvog svjetskog rata Mijo Mandić u svom predavanju, održanom također pred najistaknutijim predstavnicima Bunjevaca i Šokaca, o književnosti istih Bunjevaca mimoišao cijelu našu najstariju književnost kao da je nije ni bilo.
Danas se potežu neka, već odavno znanstveno razjašnjena pitanja i stvaraju nove konstrukcije. I pored toga smatramo da danas nije potrebno ništa više dokazivati o nacionalnoj pripadnosti Bunjevaca i Šokaca. To jednostavno nema smisla. No, potrebno je poučavati i objašnjavati. Naime, pola stoljeća je to bila zabranjena ili neželjena tema. Niz generacija je prošlo kroz škole u kojima je marksizam, NOR, ofenzive, bratstvo-jedinstvo i slično, bilo mnogo važnije od naših korijena, povijesti i kulture. Religija je bila opijum, a nacija buržoaska tečevina. Danas je opet u modi građanin, kao da smo u vremenu francuske revolucije, mondijalizam i globalizacija. Stoga je, smatramo, potrebno dobronamjerne poučavati i pojašnjavati sve te pojave u jednom širem kontekstu.
U nastanku svakog naroda, ili dijela jednog naroda, postoji prošlost, sadašnjost i budućnost. O samim početcima naroda obično se veoma malo zna. Razlog tomu je daleka prošlost, nedostatak materijalne i duhovne kulture, malo arheoloških nalaza, a još manje spomenika i pisanih dokumenata. Prvi tragovi svakog naroda imaju i svoju pretpovijest, a ona je oskudna u opipljivim i mjerljivim dokazima. O narodu, ili dijelu naroda, saznaje se više tek onda kada jedan narod stupi na »svjetsku pozornicu«. Hrvati su stigli na tu »pozornicu« prihvaćanjem kršćanske vjere i političkim organiziranjem u osobi vlastitog kralja. Da bi smo što bolje mogli razumjeti postanak i trajanje hrvatskog naroda, potrebno je nešto reći – što je, i tko je, prije njih bio na toj »pozornici«. Kada sve to sagledamo, moći ćemo nešto više reći i o Bunjevcima i Šokcima.
BIJELA HRVATSKA: O pradomovini Hrvata samo ukratko. Svu pozornost usmjerit ćemo na prostor i vrijeme u kojem su Hrvati trajali nakon Velike seobe naroda. Zanima nas, naravno, seoba Slavena, a naročito Južnih Slavena. Svi su oni imali svoju pradomovinu negdje drugdje prije naznačene seobe. Hrvati su bili na prostoru oko današnjeg Krakova u Poljskoj pod imenom Bijeli Hrvati – u Bijeloj Hrvatskoj. Tamo su živjeli prije seobe, sa susjednim slavenskim plemenima. Prihvaćamo te osnovne podatke kao činjenice, ne otvarajući pitanja koliko ih je bilo, koliki teritorij su imali, kakvo im je bilo društveno uređenje i religija. Zanimaju nas ona hrvatska plemena, odnosno pleme, koji je dospjelo na istočnu obalu Jadrana, na Balkan i u dijelove Panonije.
Najstariji narod na gore rečenim prostorima su Iliri. Potom su tu Grci, pa Rimljani, a tek onda Slaveni – Hrvati i Srbi. U osvajačkim pohodima pohodili su te prostore Huni, Goti i Avari.
Nešto više treba reći o Ilirima, Dalmatima i Slavenima. To traže tehnički termini – ilirski, slavenski i dalmatinski jezik, koji su ujedno i sinonimi za hrvatski jezik. Poznato je, naime, da je latinski jezik bio kroz stoljeća službeni jezik na tim područjima. U dokumentima i knjigama na latinskom jeziku nalazimo lingua illyrica (ilirski jezik), lingua slavica (slavenski jezik), lingua dalmatica (dalmatinski jezik). Sve se to mora znati i razumjeti, da bi se izbjegle nejasnoće i nesporazumi oko imena naroda i jezika Hrvata.
Proučavanju povijesti jednog naroda, ili pojava i događaja istog naroda, može se prići na tri načina. Prvi je znanstveni način. On se služi znanstvenom metodom, koja ima svoja stroga pravila i svoj cilj. Prvo se obavi analiza činjenica, pojava i procesa, pa tek onda dolazi sinteza, a onda se donose zaključci, koji su znanstveni rezultat prijašnjih radnji, a ne apriorni zaključci. Drugi način je emotivno-običajni. On se drži predaja, mitskih predložaka, legendi i svagdašnjeg govora. Ne zanima ga etnogeneza kao znanstvena metoda. Treći način je ideološko-politički. Tu je važna ideologija, utjecaji moćnika, svakodnevna politika i osobna korist, stvarna, zamišljena ili moguća. Ni tu od znanstvenosti nema ništa. Držat ću se, dakako, prvoga načina u svom radu, ali bez znanstvene akribije, jer to traži dostupni medij i žanr.
(Nastavlja se)
