Arhiv tekstova
Prijetnja jezične globalizacije
Od oko šest tisuća postojećih svjetskih jezika tri tisuće je pred nestajanjem, kaže se u studiji koju je izradio UNESCO, i u kojoj se poziva svjetsku javnost da poduzme mjere kako bi se brojnim manjinskim jezicima koji su sve ugroženiji dala nova šansa za život. Ukoliko se izumiranje jezika nastavi ovim tempom, na planetu će se jednoga dana govoriti samo engleski, francuski, španjolski, ruski i kineski, upozoravaju stručnjaci. Pojava globalnih vidova komunikacije, masovna kompjutorizacija i korištenje Interneta taj proces ubrzavaju tako što stvaraju prostor za sve veću dominaciju samo jednog jezika, te su već gotovo svi narodi koji imaju visok postotak informatički pismenog stanovništva umjesto svojih domicilnih izraza uveliko usvojile englesku terminologiju u ovoj oblasti.
Nestajanje jezika je stalan historijski proces, i on se događa već vijekovima i tisućama godina, ali je tijekom povijesti bio znatno sporiji zahvaljujući slabim migracijama i slaboj komunikaciji među narodima. U posljednja tri stoljeća, međutim, taj je proces poprimio drastične razmjere. A, s nestankom bilo kojeg jezika, nestaje i čitav jedan svijet: nestaje kultura stvarana na tom jeziku – književnost, nauka, predanja, koji se nikakvim prijevodima ne mogu nadomjestiti.
PLANETARNI PROBLEM: U posljednjih sto godina nestali su brojni jezici u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi i Australiji. Nestala su brojna narječja Aboridžina – od približno 200 jezika australijskih domorodaca iz vremena prije kolonizacije Australije, koncem prošlog stoljeća manje od 50 jezika imalo je zajednice u kojima su i djeca govorila te jezike, što nedvojbeno svjedoči o njihovom izumiranju. Slično je i s indijanskim jezicima u SAD (jedan od rijetkih iznimaka je jezik plemena Navaho, koji je kroz povijest govorio uglavnom konstantan broj pripadnika toga plemena). U Europi je ugroženo blizu 50 jezika, kao što su, recimo, keltski u Velikoj Britaniji, saamski ili laponski u Skandinaviji i na sjeveru Rusije. U Aziji su pred nestankom brojni manjinski jezici u Kini, dok u Africi izumire blizu šest stotina jezika, od ukupno 1.400 koliko ih ima na tom kontinentu.
U grupi slavenskih jezika ima primjera tzv. književnih mikrojezika kojima govore relativno male etničke ili kulturne zajednice, koje nerijetko egzistiraju u nekom neslavenskom okruženju, mada većina slavenskih naroda uopće karakterizira malobrojna populacija, što je osnovna prijetnja nestajanju jezika.
Uzroci umiranja jezika su prije svega ekonomske i demografske prirode. Smanjenjem broja pripadnika određenog naroda smanjuje se i »upotrebna vrijednost« njegova jezika, dok se ekonomsko siromašenje nacije direktno odražava na njenu demografsku sliku. Uzroci ugroženosti jednog jezika mogu biti i institucionalni, ukoliko se radi o manjinskom jeziku koji u društvu nema neophodnu podršku i prostor za aktivnu upotrebu.
Lingvisti i sociolozi u te razloge ubrajaju i psihološke, koji mogu odigrati bitnu ulogu u nestajanju jezika ukoliko se u samoj nacionalnoj zajednici pojave negativni stavovi prema vlastitom malom jeziku. U vezi s tim važan je i tzv. statusni moment – jezici koji imaju prestižan status imaju više šansi za opstanak, čak i ako imaju manji broj govornika od onih koji su brojniji ali s malim ugledom. Tako, recimo, arapski jezik u Europi malo tko govori, ali je vrlo masovan i prestižan na Bliskom istoku.
No, svakako jedan od najsloženijih uzroka nestajanja malih jezika je asimilacija manjinskih naroda koji govore tim jezikom. U pojedinim državama asimilacija se provodi smišljeno i sistematično, dok se u nekim slučajevima ona odvija spontano, ukoliko pripadnici manjinskih naroda vide za sebe bolju perspektivu priključenjem dominantnijoj kulturi.
POVELJA VIJEĆA EUROPE: Smatrajući da zaštita povijesnih regionalnih ili manjinskih jezika Europe, od kojih su neki u opasnosti od izumiranja, doprinosi održanju i razvoju ukupnog europskog kulturnog bogatstva i tradicije, te da je pravo uporabe regionalnog ili manjinskog jezika u privatnom i javnom životu neotuđivo pravo svakog čovjeka, a u skladu s principima Konvencije o građanskim i političkim pravima UN, Vijeće Europe je usvojilo Povelju o zaštiti manjinskih i regionalnih jezika, koju je prihvatilo ili ratificiralo 28 država. Njome se želi zaustaviti ili makar usporiti umiranje malih jezika s čime je ozbiljno suočen i Stari kontinent.
U Povelji se od potpisnica zahtijeva uvažavanje prava manjinskih naroda na uporabu jezika u svim oblastima javnog i privatnog života, što podrazumijeva i potpunu sustavnu podršku od strane države – u oblasti obrazovanja na danim jezicima, informiranja, u javnim službama, i drugim vidovima javne upotrebe.
Zakon o zaštiti i pravima nacionalnih manjina koji je naša zemlja usvojila jest jedan takav instrument zaštite i očuvanja i manjinskih jezika. No, ipak, analitičari upozoravaju da su u Vojvodini gotovo svi manjinski jezici veoma ugroženi. Miroslav Samardžić iz Zrenjaninskog kulturnog centra napominje da se u Pokrajini manjinski jezici povlače pred srpskim u gotovo svim oblastima upotrebe, a posebno kada je riječ o obrazovanju, informiranju (tisku), elektronskim medijima, javnim natpisima. Na taj se način evidentno povećava dominacija srpskog jezika na štetu manjinskih. Recimo, u pogledu primjene manjinskih jezika u ispisivanju naziva mjesta, novosadska agencija SCAN je u jednom istraživanju ustvrdila da je u mnogo slučajeva taj propis prekršen. U sedam općina u kojima se garantira službena upotreba mađarskog jezika nazivi mjesta nisu bili ispisani na mađarskom, u slučaju slovačkog jezika, u samo dvije općine taj propis je ispoštovan, a u osam nije. Kod rumunjskog jezika je situacija i drastičnija – od pet općina u kojima se garantira upotreba rumunjskog ni u jednoj nema tabli s nazivima mjesta na ovom jeziku, a isto ignoriranje bilježi se i kod upotrebe hrvatskog jezika. U mnogim mjestima u kojima žive Hrvati čak su i promijenjeni nazivi ulica i ustanova koje su nosile imena ličnosti iz hrvatske povijesti, a ti su novi nazivi ispisani isključivo na srpskom jeziku i ćiriličnim pismom. I u drugim oblastima javnog korištenja jezika očigledna je »podzastupljenost« manjinskih jezika, pa je tako u pravosuđu korištenje jezika manjina vrlo upitno, kao što je zanemarivo mali i broj sudaca koji govore te jezike.
FUNKCIONALNOST I SENTIMENTALNOST: Kada je riječ o nestajanju malih jezika, lingvisti ocjenjuju prirodnim da neki jezici postepeno nestanu, kao što je prirodno nastojati da svi jezici i dijalekti što je moguće dulje opstanu i aktivno se koriste. No, neprirodno je na bilo koji način poticati smanjivanje broja jezika u svijetu u korist manje grupe velikih, ili u krajnjoj liniji samo jednog jezika.
Stavovi stručnjaka o problemu ugroženosti malih jezika su, međutim, različiti – dok jedni smatraju da se u stvari ne treba miješati u jezični razvoj, drugi misle da je moguće njime u potpunosti upravljati. No, u tom slučaju važno je upitati i predstavnike ugroženih jezika koliko su zainteresirani za njihovo spašavanje. Naime, često odbijanje da se napusti vlastiti mali, i već odumirući jezik može značiti i pristanak na život u zaostalosti, ili izoliranosti, za što se dobar primjer može naći kod nekih domorodačkih plemena u raznim krajevima svijeta, koji su uspjeli sačuvati svoj jezik, ali se i time zatvoriti za jednu superiorniju kulturu. Nestajanje jezika je povijesna neminovnost ukoliko je više jezika u stalnom kontaktu, a jedan ili dva se vremenom profiliraju kao dominantni. Stoga se u tim procesima kao stalna dilema postavlja pitanje je li privlačnija ona druga perspektiva – odricanje od jezika predaka u korist drugog, i koliko to zaista može usrećiti naciju. A u svemu tome se moraju razlikovati dva značajna aspekta – instrumentalna funkcija jezika od sentimentalnih razloga njegova očuvanja, uglavnom vezanih za etnička osjećanja. g
