Arhiv tekstova

Ne treba nimalo dvojiti da će Sjedi-njene Američke Države, potpomog-nute savezništvom Velike Britanije, os-tvariti sebi postavljene strategijske ciljeve. Pitanje je samo po koju cijenu i uz kolike ljudske žrtve i materijalna razaranja. Isuviše je to veliki, i to ne samo vojni me-hanizam koji je pokrenut, a da ne bi bili do utančine razrađeni vojni planovi i potencijalni rizici glede započinjanja rata s Irakom. Odlučnost Angloamerikanaca da svrgnu režim Saddama Husseina svakako ne datira iz nedavnog perioda održavanja sjednica u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, stavljajući na dnevni red problem mirnog razoružanja iračkog režima i uništenja biološkog, kemijskog i, eventualnog, atomskog naoružanja. Irak je, naime, već u tijeku afganistanskog rata bio apostrofiran kao »sastavni dio osovine zla«, koja pruža utočište terorističkoj organizaciji poznatoj pod nazivom Al Qaide, optuženoj za teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine. Iako inspektori UN-a nisu našli dovoljno »čvrste« dokaze da Irak posjeduje oružje za masovna uništavanja, Amerikanci su itekako dobro znali da Saddam Hussein raspolaže kemijskim i biološkim oružjem, budući da su sami, nakon uspostavljanja punih diplomatskih odnosa s Bagdadom 1984. godine, pružali mu financijsku potporu, kredite za poljoprivredu, vojnu tehnologiju, obavještajne podatke, te »sjeme« za biološko oružje (vidjeti: Washington Post, 30. prosinca, 2002.). Određeni broj američkih korporacija i vladinih agencija sudjelovali su u iračkim kemijskim, biološkim, raketnim i nuklearnim programima. Pozicija SAD-a se naglo mijenja nakon iračke invazije na Kuvajt 1990. godine. Bila je to, između ostalog, prilika da SAD, nakon raspada istočnog bloka, posebno SSSR-a, demonstriraju svoju vodeću ulogu u jednom, »iznenada« uspostavljenom unipolarnom svijetu. Nakon Zaljevskog rata 1991. godine SAD su financirale oko 70 oporbenih skupina koje su djelovale u egzilu. U prvim godinama Amerikanci su davali milijune dolara dvjema skupinama: Iračkom nacionalnom kongresu predvođenim bankarom Ahmad Chalabi-jem (Jordan ga traži zbog pronevjere 60 milijuna dolara) i Iračkoj nacionalnoj slozi sastavljenoj od bivših vojnih časnika. U međuvremenu, povjerenje SAD u iračku političku oporbu je znatno smanjeno. Za vrijeme svog dosadašnjeg mandata predsjednik Bush je učinio veliki napor u cilju ujedinjavanja iračkih oporbenih frakcija. Oporba je tražila da Amerikanci ne uspostave vojnu okupaciju u postsadamovom Iraku. Procjene su, međutim, da iračka politička oporba, koja se nalazi u egzilu, nema osobito uporište među Iračanima. Jedini dogovor između ame-ričke administracije i iračke oporbe je taj, da postsaddamov Irak bude »demokratska, pluralistička i federalna država«, ali je ostalo nejasno što to sve skupa znači. Čini se da SAD ne može »igrati na kartu« iračke oporbe.

Koliko god bombe bile »pametne« rat protiv Iraka će dovesti do masovne ljudske patnje. Čak i najnovije oružje, koje prekida dotok električne energije, bez da se pri tome unište zgrade, dovest će do velikih civilnih žrtava kada vitalne institucije, kao što su bolnice i vodovod, ostanu bez struje. Teško je naime pretpostaviti da će irački režim biti srušen bez totalnog uništenja komunikacijsko-elektronske infrastrukture. Jedino je sigurno da se Saddam Hussein neće »prihvatiti« biološkog i kemijskog oružja jer bi u tom slučaju cijeli Irak bio izložen totalnom uništenju. U tom bi se slučaju svjetsko javno mnijenje okrenulo sto posto u korist angloamerikanaca. 

Kada smo već spomenuli »svjetsko javno mnijenje«, ne treba nas zavaravati intenzitet i političko-psihološka narav antiratnih prosvjeda. Ne radi se tu toliko o moralnom aspektu antiratnog prosvjeda, koliko je primarno ovdje da je riječ o antiglobalizacijskom prosvjedu. SAD se, naime, da li s pravom ili ne, percipira kao simbol globalizacijskih procesa i doživljava kao »svjetski policajac«. Jedno je međutim sasvim sigurno: rat u Iraku će ozbiljno dovesti u pitanje unipolarnost svjetskog poretka, ali neće dovesti u pita-nje neminovnost globalizacijskih procesa kao što su u prvom redu financijske »glo-balne« transakcije (brzo premještanje kapitala s jednog kraja svijeta na drugi). 

Rat u Iraku će potrajati duže vrijeme i nakon kapitulacije iračkog režima, odnosno pada Saddama Husseina. U cijeloj će regiji neminovno doći do pojačavanja autoritarnih režima. Izraelska potpora ovom ratu će pojačati njegovu izolaciju u regiji. Kako će rat u Iraku jačati, Palestinci će platiti visoku cijenu, kako u životima, tako i u teritoriji jer je realno za očekivati da će Izrael još više »udariti« po okupiranim teritorijima. Time će se dovesti u pita-nje i sama politička logika antiterorističke koalicije. Naime, veoma se lako može dogoditi da arapski svijet svjetsku antiterorističku koaliciju percipira kao anti-islamsku koaliciju.  Ne treba, međutim, očekivati da će pukotine u NATO-u, nastale povodom rata u Iraku, imati veći značaj u pogledu opstojnosti i vojno-političkog integriteta same alijanse. Jer, nakon pada Saddamovog režima sve će se članice naći na zajedničkom poslu uspostavljanja demokratske vladavine, a što drugim riječima znači, da će u prvom redu Francuska i Njemačka itekako naći svoj interes u »rekonstrukciji« Iraka. Ostat će nešto i za Rusiju, tako da će svi biti zadovoljeni. Najvažnije će biti kontrolirati ratno stanje nakon pada iračkog režima i spriječiti građanski rat u samom Iraku, a koji bi mogao biti pogibeljniji za mir na Bliskom istoku negoli sama »iračka kriza«. Postavlja se doduše pitanje legitimnosti i legaliteta napada na irački režim s obzirom na vođenu diplomatsku igru u Vijeću sigurnosti. Imajući u vidu političku narav iračkog režima, držimo da je pitanje nasilnog svrgavanja Saddama Husseina bilo samo pitanje dana kada ga treba započeti, a ne pitanje izvještaja inspektora UN-a. Takav se režim, na žalost, teško može »pacificirati« diplomatskim putem, a kamoli pokrenuti demokratski procesi unutar Iraka.