Arhiv tekstova
Prilika za cjelovit odgoj
Zna se da je dugo vremena i u mnogim zemljama škola bila uobičajeno mjesto katehiziranja ili vjerske poduke. Ne samo to, kadkad je bila i povlašteno i praktički isključivo mjesto za vjersku pouku djece i mladih. U mnogim europskim zemljama vjerska pouka je zadržana u školskim programima manje više bez prekida sve do danas. Razlog tomu je činjenica da je u Europi škola nastala i razvila se na poticaj i pod kontrolom Crkve. Naslijeđe kršćanske baštine iz srednjeg vijeka i snažna povezanost Crkve i države kroz XVI. i XVII. stoljeće oblikovale su zakone, tradiciju, etičke norme i kulturu koja je označena vjerskom pripadnošču.
U tom kontekstu školski je vjeronauk mogao u neospornom obliku zadržati svoj konfesionalni i katehetski značaj: bilo po sadržajima (formuliranim u katekizmima), bilo po načinu izvođenja (pod kontrolom Crkve). Vjeronauk u školi bio je valjano sredstvo religiozne socijalizacije, a često i opismenjavanja i kulturnog promicanja, predstavljajući tako odgojnu činjenicu priznate kulturne i socijalne važnosti.
POVIJESNI OSVRT: Pojavom prosvjetiteljstva i sekularizacije, nadasve u XIX. stoljeću situacija je postala problematična kako se već malo-pomalo zahtijevala samostalnost građanskih ustanova, posebice škole. Jačala je polemika s crkvenim institucijama, što donekle objašnjava i obrambenu reakciju katolika, koji su nastojali sačuvati vlastite ustanove (posebno katoličke škole), kao i vlastitu prisutnost u javnim školama (posebno preko vjerske pouke). Rezultati tih napetosti vrlo su različiti. Ponegdje je došlo do miroljubive suradnje između države i Crkve, i vjerska pouka je ostala kao školski predmet, dok je drugdje došlo do raskida (u većini zemalja sa socijalističkim društvenim uredjenjinma), ili do raznih oblika stvaranja ugovora (konkordata), kao na primjer u Italiji, kojima je ta materija regulirana.
Tamo gdje je vjerska pouka ostala u okviru škole, odnosno, kao školski predmet, s katoličke strane se za opravdanje te prisutnosti općenito služilo tvrdnjom o pravu Crkve da vrši svoje poslanje u građanskim ustanovama, zatim o pravu roditelja da svojoj djeci osiguraju željeni odgoj, i, na koncu, o važnosti religiozne dimenzije kao bitnog dijela cjelovitog odgoja ljudske osobe.
NEKI NOVI NAGLASCI: Drugi vatikanski Sabor označio je važan zaokret i na ovom području, bilo novim viđenjem Crkve i njezina poslanja, bilo osjetljivošću koja je nastala s obzirom na vrednote modernog svijeta (laičnost, religiozna sloboda, demokratski osjećaji, netrpeljivost prema svakom obliku povlastica itd.). U mnogim društvima, pogotovo gdje su katolici brojnija skupina (Njemačka, Austrija, Italija, Južna Amerika itd.) iniciran je proces kritičkog premišljanja, imeđu ostalog i glede opravdanosti školskog vjeronauka u njegovom tradicionalnom obliku. Školski vjeronauk shvaćen kao kateheza našao se u opasnosti da, u mjeri u kojoj se prestavlja »drukčiji« od ostalih predmeta, završi u postupnoj marginalizaciji u ambijentu škole, a u svom naravnom ombijentu, koji je crkvena zajednica, zapravo ni ne dobije šansu prave afirmacije. Svjesni potrebe jasnog razlučivanja između školskog vjeronauka i župske kateheze, Kongregacija za kler je izdala 1997. godine Opći direktorij za katehezu u kojemu stoji: »… potrebno je založiti se kako bi školski vjeronauk prema svojim pretpostavkama odgovorio na svoju posebnu svrhu i obilježja« (br.74).
Ono što školskom vjeronauku daje posebno obilježje jest činjenica da je pozvan prodrijeti na područje kulture i imati veze s ostalim ljudskim znanjima. Naime, kao izvorni oblik služenja Riječi školski vjeronauk uprisutnjuje evanđelje u osobnom, sustavnom i kritičkom procesu asimilacije kulture. Stoga je potrebno – čitamo dalje u Direktoriju – »da školski vjeronauk bude, kao i ostali školski predmeti, jednako zahtjevan u susatvnosti i strogosti poput ostalih predmeta. On mora prikazati kršćansku poruku i događaj istom ozbiljnošću i dubinom kojim ostali predmeti predstavljaju svoja saznanja«.
SVRHA I CILJEVI ŠKOLSKOG VJERONAUKA: Glavna se svrha katoličkog vjeronauka u školi kratko može naznačiti kao sustavno i što cjelovitije, dijaloški i ekumenski vrlo otvoreno, upoznavanje katoličke vjere u svim njezinim bitnim dimenzijama. A to znači, omogućiti učenicima što cjelovitije poznavanje katoličke vjere u njezinu UČENJU (doktrinarna dimenzija) u njezinu SLAVLJENJU (liturgijsko-molitvena dimenzija) u njezinom ŽIVOTNOM OSTVARENJU (moralna i dijakonijska te karitativno-socijalna dimenzija), te u različitim vidovima življenja vjerničkog ZAJEDNIŠTVA (koinonijska dimenzija). Tako postavljena svrha katoličkog vjeronauka ukazuje da je riječ o vjerskom odgoju i obrazovanju koji se skladno ugrađuje u autentičan i cjelovit općeljudski i općereligiozni odgoj i obrazovanje kojemu, uostalom, teže sva suvremena društva, pa i suvremena pluralna škola.
Novija povijest nas upozorava i na rastuću opasnost tolikih nezrelih i onečovjećujućih oblika religioznosti: raznih fundamentalizama, fanatizama, lakomislenog prianjanja uz sekte ili sumnjive karizmatičke lidere itd. To su situacije koje ne mogu ne zabrinjavati one koji su odgovorni za odgoj. Bolna je i spoznaja da je u ovo naše doba religiozno neznanje veliko. A, poznato je također kako je baš neznanje najveći izvor predrasuda, netolerancije, prijetnji za skladan suživot i mir. Društvo je preko škole dalo šansu Crkvi. Hoćemo li je znati iskoristiti na dobro što većeg broja mladih?
Autor je župnik u Somboru
i potpredsjednik
Hrvatskog nacionalnog vijeća
