Arhiv tekstova
Kako, molim?
HRVATSKI I SRPSKI DE^KI
Volim profinjene muškarce i pažnju, ispraćaj noću do ulaznih vrata, slanje cvijeća, i već u tome postoji razlika ovdje i tamo. Pažnja Hrvata raste s ozbiljnošću veze i s vremenom te njome sve više obasipaju. Beograđani su drukčiji: i oni ti u početku skidaju zvijezde s neba, ali se brzo ohlade... Beograđanima su žene prve. To im je najvažnije, nešto smuvati i dobro se provesti. Zagrepčani će to učiniti na diskretniji način, nisu toliko konkretni. Beogradski su muškarci više vizualni tipovi, uvijek dotjerani - odjeća s potpisom, skupi satovi, bijesni automobili sastavni su dio imagea. Zagrepčani su puno opušteniji i prije će zavesti pričom. Tamo frajeri imaju potrebu da ti ugode, ti si njihova princeza i drže te na dlanu, pošalju ti pjesmu. Trude se iznenaditi ženu i maštoviti su. Zagrepčani su ipak bolji izbor na duge staze. Nives Celzijus, pjevačica, »Playboy«, rujan 2003.
OBRANJEN DR@AVNI APARAT
Brantov gest shvaćen je kao preuzimanje odgovornosti za zločine njegove nacionalne države, po logici da narod nije kolektivno kriv, ali da postoji odgovornost državnih ustanova, dok su Marović i Mesić zvučali kao da se ispričavaju u ime pojedinaca koji su, eto, možda nekom neko zlo nanijeli (Marović se izvinio »za sva zla koja je bilo koji građanin Crne Gore i Srbije učinio bilo kome u Hrvatskoj«, a Mesić se ispričao svima kojima su »građani Hrvatske« nanijeli zlo), a ne za zločine za koje je odgovoran državni aparat. Ljiljana Smajlović, novinar, »NIN«, 18. rujna 2003.
KAKO POSTATI ^ETNIK
Ovih su me dana poprilično iznenadile neke domaće reakcije na svađu sa Slovencima. Otkrio sam da je dovoljno da netko podjednako osudi naše i njihove političare, pa da ga u uglednim novinama proglase za četnika. To je utoliko čudnije što sa Slovencima nikad nismo ratovali. Nisu nam bili ozbiljni neprijatelji. Kao i svi susjedi, imamo si svašta sitnog za predbaciti. Kad su oni u frci napuštali Jugu, mi smo mudro šutjeli. Dok je nama u raznim Jugama bilo loše, oni su profitirali. Danas si konkuriramo, ali imamo dosta zajedničkih interesa. Sve to nije dovoljno da bi se sklonost kompromisu sa Slovenijom računala kao nacionalna izdaja. Nenad Mišćević, »Novi list«, 21. rujna 2003.
MESI] U ^ITANKAMA
Ako već neće ući u antologiju svjetskoga humora, Mesićeva isprika Srbiji i Crnoj Gori na njihovo nemušto »izvinjenje« sigurno će ući u povijesne čitanke. I to je najveća tragedija, ali ne i jedina, najnovijega Mesićeva vica na račun Hrvatske, koji očito nije smiješan. Izjednačavanje krivnje za velikosrpski rat, pokrenut u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, posao je na kojemu zdušno i predano rade cijele agenture, sa svojim »nezavisnim« medijima, »nevladinim« udrugama i kupljenim političkim strankama s pripadajućim čelništvima. Beogradskom isprikom Stjepan Mesić će, dakle, ući u povijesne čitanke, ali mu vjerojatno nitko neće podići spomenik u znak sjećanja na ovu beogradsku epizodu, ali ni za prethodne. Iako je isprika logičan nastavak Mesićeva teledirigiranoga predsjednikovanja, na unutarnjemu planu to je početak njegova slobodnoga pada. Ako tome ne bude tako, to će biti samo znak da je Hrvatska u političkome smislu poražena iznutra. Nenad Piskač, »Fokus«, 19. rujna 2003.
U^ENJE DEMOKRACIJE
Imam dosta bliskih prijatelja koji su i dan-danas možda članovi HDZ-a. Mene to ne smeta, s njima popiti piće, raditi. S nekima, kažem, mogu biti i prijatelj. To spada u neku vrstu i prave demokracije ako hoćete, u svijetu ljudi tako i žive. Dakle, to spada u građenje demokracije i to je ono što mi moramo učiti na ovim prostorima. Rade Šerbedžija, glumac, »Vreme«, 18. rujna 2003.
