Arhiv tekstova
Konačno opera
Ovoga je tjedna Subotica bila domaćin jedne lijepe manifestacije – gostovanja opernog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka. Pred prepunom dvoranom izvedena je prva opera bunjevačkih Hrvata »Dužijanca«, najvećeg skladatelja s ovih prostora Josipa Andrića.
Praizvedba ove opere održana je u Subotici prije ravno pola stoljeća, a onda je, nakon osamnaest izvođenja, skinuta s repertoara i ovdašnja je publika više nije imala prilike vidjeti, bar ne u ovoj zemlji. U ratno vrijeme, 1994. godine, »Dužijanca« je izvedena u Osijeku, a nešto kasnije iste godine i u Baji. Na ovu operu Subotičani su, eto, dugo čekali, ali se isplatilo. Gosti iz Osijeka priredili su lijepu večer, a domaćini su im uzvratili ne štedeći dlanove.
I, bez želje da se kvari ugođaj, nešto bi ipak valjalo primijetiti: u publici se nisu mogli vidjeti neki od onih koji bi Andrićevoj operi svakako trebali prisustvovati. To su, prije svih, njegovi Podunavci i Srijemci, koji su ga cijelog života nadahnjivali i koji se izuzetno ponose svojim poznatim zemljakom. Skupština Općine Subotica je, kao suorganizator izvedbe (uz Gradsku upravu Osijeka) pozivnice slala po vlastitoj protokol listi, tako da je među prisutnima bio izvjestan broj lokalnih dužnosnika. Vlastitu je, međutim, listu imala i »Pučka kasina 1878«, koja je inicijator ove manifestacije i koja je dugo figurirala kao potencijalni organizator. Možda se mogla učiniti gesta slanjem poziva nekim od viđenijih Hrvata iz Bukina, Plavne, Vajske, Sonte, Šida ili Slankamena. Obradovalo bi ih to, znamo pouzdano.
Sjevernovojvođanske krajeve pohodio je ovih dana, osim gostiju iz Osijeka, i gost iz Novog Sada – potpredsjednik srbijanske Vlade Miodrag Isakov, koji u posljednje vrijeme pokušava stvoriti vojvođanski autonomaški blok. I, kao dobar gost koji ne želi uvrijediti domaćina, Isakov je razgovarao s rukovodstvom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, te s rukovodstvom Bunjevačkog nacionalnog vijeća. Rezultati tih razgovora naslućuju se iz naknadno objavljenih priopćenja i vjerojatno nemaju veći značaj od kurtoaznog. A, čini se da ne mogu niti imati, jer saveznici za autonomašku vojvođansku stvar teško se više mogu tražiti među nacionalnim manjinama. Ne zato što one to ne bi htjele i što pripadnici manjinskih naroda više ne osjećaju vojvođansku pripadnost, nego zato što se krojenje njihovog statusa zakonskom regulativom direktno usmjerava ka Beogradu, pri čemu je Novi Sad samo usputna, izgleda sve manje potrebna stanica.
Z. P.
