Arhiv tekstova
Cilj je živjeti dublje, a ne dulje
Dozvolite, štovani čitatelji, da nastavim razmišljanje iz prošloga broja našega lista o odgoju u vjeri. Naime, vjeronauk je počeo na svim razinama. Ušao je zakonito kao predmet u školu, pa sad imamo školski vjeronauk. Ostao je u župskoj zajednici kao osobiti proces i zovemo ga župska kateheza. I jedan i drugi je potreban kao što je potrebno učiti bilo koji predmet u školi, a onda ga dopuniti i doživjeti, kako to kažemo, na privatnim časovima.
Ako hoćemo nešto usvojiti savršeno, treba nam redovita dopunska nastava. U traženju i spoznaji vjerskih istina i dalje sada razmišljamo o katehezi kao permanentnom odgoju u vjeri, kako to zajednica vjernika vidi u sebi i kako naučava Crkva.
KATEHEZA U SLUŽBI STVARNOSTI: U ovoj istoj perspektivi kateheza će, budući da je odgoj vjere, paziti da se ne udalji od svog zadatka u službi drugih stvarnosti koje se, iako su povezane s vjerom, ne poistovjećuju s njom kao što je teološko znanje, vladajuća kulturna baština i religiozne predaje, ili čak predstavljaju njezino nijekanje kao što su različiti oblici religiozne ideologije. Odgoj u vjeri osobu treba poučiti da vodi kvalitetniji život, da pronikne dubine života. Što to za nas znači – živjeti? Živjeti dulje, živjeti ljepše, živjeti korisnije ili živjeti punim životom?
Jedna poslovica kaže: Pravi umjetnici života ne žive dulje, ali žive više. Život ne možemo produljiti ni jednu sekundu. Život ne zavisi o nama. U rukama smo onoga koji ima vlast nad životom i nad smrću. Ma koliko se trudili, koliko god čuvali svoje sile i snage, ne znači da ćemo živjeti dulje nego netko drugi. Isus kaže: Zašto se toliko uznemirujete. Zar možete samo za vlas produžiti život svoj? Ne postoje jela, ni načini života, ne postoje umjetne metode kojima bi se mogao život produljiti. Možemo cijeli život uzimati dijetnu hranu i poginuti negdje pod kotačima auta, na fronti ili nekom drugom smrću. Možemo cijeli život biti mirni, opušteni, ne naprezati se kako bi sačuvali snagu, a otrovati se hranom ili negdje drugdje stradati. Možemo čuvati sebe, ne pušiti i ne piti, ne uzimati pretešku hranu, hraniti se najrazboritije, pa ipak postoji mogućnost da ćemo umrijeti od neke bolesti, ili će nam zakazati neki organ. Nema načina života koji bi jamčio dulji život.
No, postoji način života koji jamči bolju kvalitetu življenja. Jedemo li laku hranu, ne pušimo li i ne pijemo, nastojimo razmišljati, znanstveno raditi ili ljudima oko sebe ne dosađivati ili biti teški, na taj način živimo više, ali ne i dulje. Nastojimo li se dobro odmoriti, poći u šetnju, odspavati, ne pretjerivati radom, bit ćemo sposobniji primati nadahnuća koja inače umorni ne bi mogli primati. Bit ćemo kreativniji, sposobniji uočiti stvari i život oko sebe pravednijim očima i pomoći drugima da i oni vide. Imat ćemo radostan život, jer radost je podijeliti s drugima. Život i radost života, dakle, nije u duljini života, nego u njegovoj dubini. Život ne teži ni uvis ni lijevo ni desno, kaže poslovica, već samo u dubinu. Odijevamo li se skromno i razumno, ako nam nije stalo da budemo bogataši, a svoje vrijeme ne trošimo u dosadnim ćaskanjima i neprospavanim noćima, u zadimljenim prostorijama gostionica, plesnjaka i zabavišta, imat ćemo vremena i bit ćemo sposobni pronaći u knjigama i u ljudima mudrost koja će nas voditi u dubine i dati našem životu snage da raste u visine. Kvaliteta života nastaje tamo gdje korijeni života bivaju obnovljeni i pomlađeni.
HRABROST SLUŠANJA: Drugim riječima, više ćemo živjeti obogatimo li se dubokim mislima, ako nas svaki dan obraduje riječ koju čuvamo poput dragocjenog bisera, imamo li hrabrosti slušati mudre ljude, imamo li vremena svaki dan za oazu mira, tišine, molitve, usmjeravamo li se svaki dan na ono što je bitno. O snazi i dubini korijena zavisi koliko će stablo našega života moći rasti uvis. O tome koliko će se razgranati stablo naših života zavisi, pak, kakve ćemo i koliko ćemo plodova moći u životu nositi. A koliko plodova nosimo, toliko ćemo više ljudi usrećiti. A koliko više ljudi usrećimo, to će biti naša sreća veća. Jer sreća je odsjaj sreće koju pružamo drugima. Sve to se događa u tome odgoju koji zovemo odgoj u vjeri.
Stoga je važno shvatiti cjelinu poslanja kojega imaju Crkva, kao od Isusa Krista ostavljena zajednica, predati, svjedočiti vjeru kao najveći doprinos kvaliteti života. Ono što bih htio posebno istaći ovim razmišljanjem je roditeljska dužnost. Danas se jako puno, s pravom, govori o ljudskim pravima. O pravima djeteta, o pravima čovjeka, o pravima skupina itd. Ali se zaboravlja jedna bitna dimenzija, a to je da svako pravo nosi sa sobom i obvezu. Razmišljam. Roditelji su jako osjetljivi na pravo svoje djece. I dobro je tako. Ali me s druge strane zanima da li su svjesni o svojoj dužnosti prema djeci? Ako bi dijete netko povrijedio, opravdano su uvrijeđeni i po svaku cijenu traže pravdu za svoje dijete. Ali me boli kada svoje dijete u odgoju tako zanemare da ono jadno zakržlja ili posve krene krivim putem, kojega više nitko ne može ispraviti, samo zato što su se borili za pravo svoga djeteta, a zaboravili su svoju nezaobilaznu dužnost da se brinu za odgoj svoga djeteta.
U ova dva nastavka u našem časopisu sam razmišljao i podijelio svoje misli s meni bliskim teolozima, njihovim izričajem i osobnim razmišljanjem, ne bi li poručio svima nama da je osnovno pitanje naše budućnosti: kvaliteta našega života! Ne bi li shvatili i svi mi prihvatili da ta kvaliteta ovisi o kvaliteti odgoja onih koji su sada u školskim klupama, a koji će sutra biti na radnim mjestima i »plaćati« i »vraćati« uloženo u njih. Što ulažemo? Isus kaže: Kako sijemo, tako ćemo žeti. Sada je vrijeme sijanja, pazimo da se ne bi našli u nevolji u vrijeme žetve. g
