Arhiv tekstova
Ilirska plemena – vladari zapadnog Balkana
Opravdano je govoriti o ilirskim plemenima, a tek onda o Ilirima kao kompaktnom i organiziranom narodu, bar u nekim područjima. O njima moramo reći nešto više, jer o njihovom nastanku, trajanju i rasprostranjenosti, kao i o jeziku, u nauci postoji više različitih mišljenja. Za naše prilike i neprilike, treba govoriti o Ilirima, jer postoje predrasude i samovoljne konstrukcije koje nemaju nikakve veze s naučnim istraživanjima i stavovima. Olako se misli, i tvrdi, da su Iliri najstariji narod, dobro znani i organizirani, kao na primjer Grci ili Rimljani. Isti misle da među ilirskim plemenima treba tražiti podrijetlo Bunjevaca, da bi se dokazalo i pokazalo da su Bunjevci najstariji narod.
INDOEUROPSKO PODRIJETLO: Naučni je stav da su Iliri indoeuropska etnička skupina koja je u staro doba nastavala uglavnom zapadno područje Balkana. Hekatej iz Mileta (oko 500. g. prije Krista) smatra da su već na istočnoj jadranskoj obali. Oko l50 godina kasnije, Pseudo-Skilaks nabraja imena nekih ilirskih plemena i utvrđuje njihova naselja na obalnom pojasu otprilike od rijeke Krke do Vlore u Albaniji.
Prvotno su se samo ilirska plemena u okolini Epira nazivali Ilirima, a kasnije se ime proširilo i na druga plemena. Vjerojatno su to oni koje Plinije imenuje kao Ilire u »užem smislu«. Kasnije susrećemo Histre i Liburne na sjeverozapadnom dijelu istočne obale Jadrana. Skoro u isto vrijeme susrećemo ih i u unutrašnjosti između Drave i Dunava. Njihovo ime je i u vezi s mitologijom. Ona ih spominje u vezi s Ilirijem, sinom Kadma i Harmonije. Antički pisci Herodijan, Livije, Plinije i Strabon pišu i o njihovom fizičkom izgledu i načinu života. Neki misle da su bili i u Italiji pod imenom Japigi, Daunijci, Kalabri i Mesapijci. Neki misle da su Iliri autohtoni narod na Balkanu.
Zabilježena su nam i najznačajnija imena ilirskih plemena na istočnoj obali Jadrana. Pored Histra i Liburna, spominju se još i Delmati, Daorsi, Ardijejci i Plereji. U unutrašnjosti nailazimo na mnoga plemena Ilira, kao što su Norci u Sloveniji, ili, Diokleji u Crnoj Gori. O jeziku Ilira se također veoma malo zna. Nauka smatra da nisu imali svoga pisma, nego da su kasnije poprimili grčko i latinsko.
Kako u znanosti nema suglasja oko mnogih pitanja u svezi s Ilirima, iznosimo jedno mišljenje koje ima vrijednost znanstvenog promišljanja. Aleksandar Stipčević u svome djelu »Iliri, povijest, život, kultura«, (Zagreb, 1974) iznosi sljedeće: »Sarajevski arheolog Alojz Benac, koji se pitanjem etnogeneze Ilira u posljednje vrijeme najviše bavio, u svom je referatu što ga je pročitao u Sarajevu 1964. godine na Simpoziju o teritorijalnom kronološkom razgraničenju Ilira pod naslovom »Prediliri, Protoiliri i Prailiri«, pristupio problemu etnogeneze Ilira na način koji je na današnjem stupnju arheološke znanosti najispravniji: analizirati arheološke podatke i identificirati etničke, ili bar kulturne elemente koji su u raznim dijelovima zapadnog Balkana sudjelovali u procesu stvaranja onih plemena što su živjela na onim područjima koja su se u antičko doba držala ilirskim.
GLASINIČKA NEKROPOLA U BOSNI: Prema A. Bencu, etnička osnova iz koje će se kasnije razviti Protoiliri (a iz tih opet Iliri) stvorena je još početkom metalnog doba, kada se na područje Balkana sručuju stepski narodi s Istoka. To je doba velikih gibanja na širokim euroazijskim prostorima, gibanja su na Balkan dovela prve Indoeuropljane. Njihovim dolaskom završava kameno doba na Balkanu i počinje etnogenetski proces koji će s vremenom dovesti do ilirizacije zapadnog Balkanskog poluotoka«.
Nauka je tek nešto razjasnila i pojasnila, kada su u pitanju antički Iliri. Nemoguće je napraviti sveobuhvatni analitički prikaz velikog broja pojava i procesa. Prevelika je povijesna udaljenost, šuma pojmova i toponima, a malo arheoloških i kulturoloških podataka. No, još jedan podatak treba spomenuti, a to je glasinička nekropola u Bosni. U njoj je otkriveno više od 20 tisuća grobnica. One vjerno ilustriraju oblike kulturnog razvoja Ilira. Tako saznajemo da su Iliri imali vlastitu manufakturu nakita. Većim dijelom taj nakit ima originalne lokalne oblike, ali ima i uvezenih iz drugih kulturnih zona, naročito iz Grčke.
Teško je, skoro nemoguće, nabrojiti sva imena plemena za koja se, s pravom ili ne, smatra da su ilirska. Također je veoma teško ustanoviti precizno teritorij na kojem su obitavali. Sigurno je da su bili na cijeloj istočnoj obali Jadrana od Istre do Albanije. Za neke se zna da su bili i u Grčkoj i Italiji. Također nije jasan etnički sastav Ilira, odnosno njihovih različitih plemena. Strabon izričito navodi da su oni Japodi pomiješani s Keltima. Bilo je sigurno više takovih miješanja i s nekim drugim etničkim grupama. Neki tvrde da su Iliri autothon narod na Balkanu. Većina albanskih povjesničara tvrdi da su i Šiptari potomci starih Ilira. S obzirom na mnoštvo i kompleksnost tih pitanja, vrijeme i prostor nam ne dozvoljavaju da se njima bavimo.
