Arhiv tekstova
Desetlje}a »zamrzavanja« i »otopljavanja«
Sezone 1951./52. stiže drama Matije Poljakovića NIKO I NIŠTA, kao prvi komad »za razmišljanje« gledalištu, a igra se POŽAR STRASTI Josipa Kosora. NIKO I NIŠTA je režirao Mirko Huska, a radnja drame se odvija na salašu glavnog lika Patarčić Kaze, zemljoposjednika, 1938. godine, pred rat. U nastavku ovog »dijamantnog« perioda, 1952./53. dolaze VAŠANGE (Maškare) Matije Poljakovića, njegov treći komad, komedija, a iste sezone i drama KUĆA MIRA, komad koji se događa u imaginarnom malom mjestu Vojvodine, gdje su briljirale Ana Skenderović, Miša Parskijević i Giza Katančić (poslije Vuković) koja je igrala u mnogim filmovima tog doba, a također i Slava Bulgakova (Hrvatica iz Zagorja udana za Rusa, nepoznato djevojačko prezime). 1954. igran je komad glumca i spisatelja ovog kazališta Ante Kraljevića Jaruga, a u jesen iste godine ZAGORSKA RUŽA, opereta M. Široke, potom 1955. peti komad Matije Poljakovića BUCKANJE SA SMUTIPEKOM, komedija po narodnim pripovitkama koje je sakupio Balint Vujkov i TEŠKE SJENE Mirjane Matić-Halle, znamenite spisateljice iz Zagreba.
Sezone 1955./56. igra se prvi puta moderan komad mladog hrvatskog autora Marijana Matkovića, Krležinog ljubimca, NA KRAJU PUTA, kao opera (budući da je Subotica imala Operu, a cijela Canada nije) Jakova Gotovca ĐERDAN.
Naredne sezone 1956./57. je na repertoaru EKVINOCIO (Ravnodnevnica) gospara Ive Vojnovića, kao i prvi komad drugog autora iz života ovdašnjih Hrvata, BAĆ ĐUKA KERČANIN koji je napisao Stipan Matijević, te na koncu klasika hrvatskog glumišta MEĆAVA Pere Budaka.
UKIDANJE HRVATSKIH INSTITUCIJA: Godine kazališne 1957./58. je premijera komada OSAMLJENI dramskog spisatelja Josipa Kulundžića iz Zagreba, a 1959. godine nanovo Pero Budaka, NA TRNU I KAMENU.
Te tri godine je zastoj u igranju hrvatskih komada, posebno komedija i drama Matije Poljakovića, jer su 1956. odlukom državnih vlasti ukinuti hrvatski razredi u subotičkoj gimnaziji i zabranjeni tjednik HRVATSKA RIJEČ, što je sve dovelo do tektonskih poremećaja u svetilištu kulture-kazalištu. Svugdje je bilo smjenjivanja Hrvata sa rukovodnih mjesta i unitarizam je još jednom prevagnuo.
Međutim, dolazi sezona 1959./60. i »otapanje«, te je na repertoaru šesti komad Matije Poljakovića, po mnogima njegova najbolja satira PAR ŽUTIH CIPELA, otvorena alegorija na odjeću ljudi iz tajne policije iz susjednog čvrstorukaškog režima. Pepija, koji posljednjim novcem kupuje rabljene žute cipele u staretinarnici i odjednom postaje štovani sugrađanin, zadivljuje publiku. Nešto kasnije igra i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, kao jedini komad subotičkog autora ikada izvođen. Iste sezone pojavljuje se i prvi komad iz kasnijeg serijala BOLTO U RAJU, kao sedmo djelo Matije Poljakovića-Maće, koje je sedamdesetih priredio za televiziju nedavno preminuli redatelj i upravnik Drame NHK Petar Šarčević.
SRPSKO-HRVATSKA DRAMA 1961.-1975.: Godine 1960./61. igra se po prvi puta u Subotici, u izvođenju našeg kazališta, (sada već »Narodno pozorište-Nepszinhaz«), U AGONIJI Miroslava Krleže, nenamjerna aluzija na propast godinama zatiranog HNK-Subotica. Ili moguće, namjerno!
Godine 1961./62. postavljen je treći komad Marina Držića SKUP, koji je redovito igran na Dubrovačkim ljetnim igrama, tada europskom festivalu kazališta u pravom smislu te riječi. I, pojavljuje se novi, osmi, komad Matije Poljakovića LUDOGRAD, metafora ili alegorija na Suboticu i tadanje njene rukovodioce. Nije puno igran.
Sezona 1962.-63. donosi premijeru devetog djela Matije Poljakovića čija »ladica« neumorno prazni i donosi nam ZGODE I NEZGODE, nanovo naslov prenesenog značenja. Po prvi puta igra se komad Ivana Raosa ŽENE I MUŽEVI. Ovaj hercegovački Hrvat nam je svima ostao u sjećanju po genijalnoj igri velikog glumca, nedavno preminulog Fabijana Šovagovića, čija su djeca također danas poznati glumci u kazališta i na filmu. Godina se završava premijerom četvrtog komada Marina Držića, malo znane DUBROVAČKE VRAGOLIJE, laki pučki teatar, ali rado gledan.
Godine 1963./64. imamo jedino VUČJAK Miroslava Krleže, a 1964./65. od istog autora legendarne BALADE PETRICE KEREMPUHA. Bilo je bez ikakvog rizika igrati komade Titovog ponajboljeg osobnog prijatelja iz Zagreba, istinabog, čovjeka koji je srušio »socijalistički realizam« i na znamenitom Bledskom kongresu književnika i kulturnih radnika »samljeo« staljinizam u kulturi. Tu je bio i klasik Šenoa sa komadom iz povijesti ČUVAJ SE SENJSKE RUKE, a budući su i u Senju živjeli i danas žive Bunjevci-Hrvati, i to je moguće nenamjerna alegorija, ali uspjela.
