Arhiv tekstova
Povijesni komad Hrvata iz dijaspore
Sezona 1965./66. dolazi nakon Brijunskog plenuma koji je označio politički zaokret i pad apsolutne vlasti državne tajne policije u svakom segmentu života, pa i kulturi.
Po prvi puta ansambl iz Subotica igra Gospodu Glembajeve, a pojavljuje se i treći spisatelj iz lokala – Pavao Bačić sa svojom uspjelom komedijom iz narodnog života bunjevačkih Hrvata – Salašari silom varošani. Budući je publika išla vidjeti tko su ti, a zasigurno ih je biko podosta, sala je uvijek bila puna.
1966./67. su se prilike u slobodi stvaranja stabilizirale pa Matija Poljaković dolazi sa novom pričom o Bolti, Bolto ode na ogled (predstavljanje mladinim roditeljima), a na samom svršetku proljeća 1967. kao posljednji komad ide premijera jedanaestog djela Matije Poljakovića. Maća je neumorni stvaralac pokraj svog stalnog radnog odnosa pravnika u socijalnom osiguraju, svojevrsni fenomen, i »izbacuje«, što bi drugo nego novu alegoriju na aktualnost Kad Bog Đavlu kumuje, pa su mnogi gledaoci pohrlili vidjeti tko je Bog, a tko đavao kod ateiste Poljakovića.
Igrao se komad autora iz SR Hrvatske Vratislava Blažeka TREĆA ŽELJA kojeg rijetko tko pamti. 1967./68. donosi posljednju epizodu »trakavice« o Bolti, koja se očito priprema za serijal na televiziji, Bolto na fronti, trinaesti i posljednji komad Matije Poljakovića, nekakav pomalo bunjevački Švejk, jer mi Bački Hrvati smo i slični Česima i Slovacima po pacifizmu i neljubavi (Orwell) prema oružju. Te godine je netko izvukao iz fijoke i stari komad našeg sunarodnika iz Mađarske Antuna Karagića-Katica i to je postavljeno kao povijesni komad Hrvata iz dijaspore, što tada još nismo bili u Subotici, niti je to itko mislio da je moguće.
Sezone 1969./70. da »razbije maler« broja 13. Maća se potrudio i napisao stvarno posljednji komad Jedna cura sto nevolja, a koji je pokraj Niko i ništa igran i nakon 1990. u režiji Bajića-Bajusa, ostarjelog iskusnog glumca u HKC »Bunjevačko kolo« u Subotici, dakle, alternativnom kazalištu.
1970./71. igraju se tko zna koji puta u Subotici Freudenreihovi Graničari, ovog puta u modernijoj verziji redatelja Petra Šarčevića, a nitko nije sanjao da ćemo, na neki način, biti »granični« Hrvati matičnoj zemlji sada.
1971./72. ide Ivo Brešan i Predstava Hamleta u selu Mrduša donja, komedija koju su igrale valjda sve kazališne kuće u SFRJ, a na životnoj »sceni« dolazi do političkog progona »hrvatskih proljećara«, oko 200 intelektualaca Hrvata u Subotici biva protjerano sa radnih mjesta. Naš najveći pisac Matija Poljaković uhićen je i suđen po članu »protiv naroda i države«, što sve nije mogao podnijeti i ubrzo umire tokom kafkijanskog procesa koji su protiv njega vodili »pravovjerni« komunisti. Da bi sve bilo u duhu totalitarizma, prof. Ivanka Rackov, kao autor knjige »Iz pozorišnog albuma Subotice«, morala je izbaciti sve o Matiji Poljakoviću, spisatelju koji je petnaest godina nosio repertoar i knjiga joj je prepolovljena, a on je izbrisan kao da nije niti postojao u najboljem maniru nacista i Orwellove sage »1984«m koja još nije niti došla. Kao blijeda zamjena igra se sezone 1972./73. Albina Mijana Ivice Jakočevića, četvrtog ovdašnjeg autora i dramatizacije proze najvećeg živućeg prozaika vojvođanskih Hrvata Petka Vojnića Purčara, dobitnika NIN-ove nagrade, Dolaziš opet, Adame. I ovdje netko može vidjeti metaforu, koju vlastodršci nisu zamijetili …
Sa 1975. se svršava povijest hrvatskog glumišta u Narodnom pozorištu-Nepszinhaz, osim još puno kasnije, komada Petka Vojnića Purčara Čuvari hrama, i ma koliko komad bio dobar, to su sporadične pojave. Polako dolazi 1990. i raspad sustava, i nešto hrvatskih komada je igrano u HKC »Bunjevačko kolo«, o čemu smo već pisali. Ali kako je rekao veliki američki pisac nobelovac Faulkner, »prošlost još nije prošla«. Intelektualno nasljedstvo i baštinu nam nitko ne može uzeti.
Nastavlja se
