Arhiv tekstova
Opasna šutnja
Dopisnik »Hrvatske riječi« iz Sonte Ivan Andrašić napadnut je prošle subote na tržnici u tom mjestu, grubo je psovan i vrijeđan na nacionalnoj osnovi, a fizički obračun izbjegnut je zahvaljujući prisebnosti samog Andrašića. Čovjek koji je na Andrašića nasrnuo vikao je: »Kako smiješ fotografiju moga sina objaviti na naslovnoj strani ustaških novina?«.
U tome i jest »krivica« Ivana Andrašića: tjedan dana ranije u Sonti je održan tradicionalni 72. po redu »Grožđe bal«, najveća i najznačajnija kulturna manifestacija u ovom podunavskom selu sa 5.000 stanovnika od kojih je 3.000 Hrvata. Već po običaju, izabran je najljepši par, dvoje mladih ljudi ponijeli su titulu kneza i kneginje, a »Hrvatska riječ« je, kako red i nalaže, njihovu prigodnu fotografiju u šokačkoj narodnoj nošnji objavila na naslovnici. Niti jedne druge novine nisu toj manifestaciji, koja za Sonćane ima značaj otprilike kao »Dužijanca« za Subotičane, ili »Dužionica« za Somborce, posvetile ozbiljniju pažnju, te da nije naših novina, događaj se za širu javnost ne bi niti dogodio.
Upravo je to i bio razlog da Skupština AP Vojvodine krajem prošle godine osnuje NIU »Hrvatska riječ«, kako bi i vojvođanski Hrvati, do tada u velikoj mjeri medijski zapostavljeni, dobili prostor za promociju svojih nacionalnih vrijednosti. Ako im je država to omogućila, valjalo bi se postarati da se ta nakana i ostvari. To, dakako, moraju prihvatiti i svi ostali, pa i oni koji još uvijek žive u nekom svom svijetu mržnje, hajki i ratova.
A takvih, kao što smo vidjeli i na posljednjem mitingu radikala u Novom Sadu, ima. Istini za volju, ne više onoliko koliko ranijih godina, ali je središnji novosadski trg ipak bio pun likova koje je beogradski tisak prije petnaestak godina nazivao »manekenima zagrebačke televizije«. Ovdašnji mediji ovih dana nisu posvetili previše pozornosti posljednjoj novosadskoj prezentaciji primitivizma, a možda je ipak trebalo prikazati ono što se tamo događalo i na što je to nalikovalo. Slično se o tome šutjelo i prije desetljeće i pol, pa su se kasnije ti »manekeni« preselili nekih stotinu kilometara zapadno, te manekensku ulogu zamijenili ratničkom.
Ne treba šutjeti o događajima, pa ni onda kada oni stvaraju ružnu sliku o nečemu što se želi prikazati kao lijepo. Jer, vrlo se lako šutnja može protumačiti kao odobravanje, a onda ni vrag nije daleko.
Z. P.
