Arhiv tekstova
Vlaho Bukovac (Cavtat 1855. -Praha 1922.)
Jedan od najvećih hrvatskih slikara uopće i u svakom slučaju »otac« likovne moderne u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, Vlaho Bukovac (Biagio Faggioni/Blaise Bukovac), rođen je u Cavtatu 4. srpnja 1855. godine, a preminuo u glavnom gradu Češke Pragu, 23. travnja 1922. godine. Školovanje započeto 1861. prekida 1866. te odlazi s stricem u Sjevernu Ameriku, San Francisco na Zapadnoj obali SAD, gdje se bavi raznim poslovima, potom plovi na kadetskom jedrenjaku, živi u New Yorku, gdje i poči-nje ozbiljnije crtati i slikati. 1873. odlazi u Južnu Ameriku, Peru, bavi se pismoslikarstvom, koloriranjem fotografija, skiciranjem ljudi u kavanama, na plažama, tržnicama, brodovima. Potkraj 1876. vratio se u domovinu, odakle ga je dubrovački pjesnik Medo Pucić uz izdašnu materijalnu pomoć biskupa Strossmayera odveo na studij slikarstva u Pariz. Studirao je u klasi A. Cabanela na Ecole des Beaux Arts, do 1880. godine, a glasoviti je arhitekt onoga vremena Edouard Monnier izvjesno vrijeme ustupao Bukovcu svoj atellier i uveo ga u umjetničke krugove svoga doba. Povremeno je dolazio u (hrvatsku mu) domovinu, ali živio je i na Cetinju i u Beogradu, da bi se kasnije ipak vratio u Pariz. 1886. odlazi u London na poziv trgovaca umjetninama, braće Vicars, te tamo stvara iznimnu reputaciju briljantnog portretiste, pejzažista i opet se vraća u Pariz gdje 1887. kupuje vlastiti atellier na Montmartreu. Usprkos pozivima Franje Račkog ne odlučuje se na stalni ostanak u Zagrebu, već je tamo tek povremeno. Postaje počasnim članom Societe des Arts du Canada, u Montrealu. 1897. kupuje kuću u Zagrebu i postaje prvim predsjednikom tek osnovanoga Društva hrvatskih umjetnika koje je započelo borbu za hrvatsku modernu, s njim na čelu. U hrvatskom je Salonu redovno izlagao i bio hvaljen od kritike dulje od dva desetljeća, a njegov pariški period pun je remek-djela čak i kada je slikao po porudžbinama ili za bijednu naknadu kako ne bi bukvalno umro od gladi. Proces oslobađanja od strogih i zatvorenih formi uočljiv je već po stalnom nastanjivanju u Zagrebu, a za kasnije radove se mogu reći da su pionirska djela hrvatske moderne. Renoirovski ugođaj, turnerovski pejzaži, mabuseovska mistika kolorita napuštanje tamnih tonova nauštrb sve svjetlije palete katkad vangoghovske silovitosti, sve su to karakteristike koje prate i čine bit zrelog perioda velikog hrvatskog slikara Vlahe Bukovca. I, na koncu, šarenilo njegove plenerističke palete daje koncem 19. stoljeća i početkom minuloga, vrlo istaknuto obilježje skupini mladih hrvatskih slikara zarad čega će ih inozemna kritika proglasiti »zagrebačkom šarenom školom« (primjerice C. Medović). Pred kraj života, Bukovac je unutar konzervativne češke likovne atmosfere odgojio generaciju slikara s istančanim osjećajem za svjetlo(st) i boje, koji su kao grupa naslovljena »Osma« postavili temelje suvremenog češkog slikarstva. Okretan društveni čovjek, umjetnička duša par exellance, kozer i žongler, poliglot i virtuoz Bukovac je unatoč svemu što ga je preporučalo svijetu cijela života bio iskren i djelatan rodoljub, često na svoju štetu: inspirator prve »Hrvatske narodne izložbe«, promotor »Hrvatskog salona«, slikar svečanog zastora HNK, te apoteoze hrvatskih preporoditelja, dekoracije u NSB (»Razvitak hrvatske kulture«), na koncu je od svega odustao. No njegovo djelo ostaje vječno.
