Arhiv tekstova
Uzvišene vizije Svetog Oca i Majke Tereze
Da bi uopće mogli služiti drugima, moramo znati imamo li vizije, koje nam je Bog dao. Ako nam je dao vizije onda ih stavimo na papir, upišimo, nacrtajmo ih. Najprije će nam to biti nejasno kao magla, a onda sve jasnije kao sunce kad izlazi pa sve jasnije vidimo sve oko sebe. A onda, kad postanu jasne, vidjet ćemo kako će stotinu stvari pokušati da nas zaustavi. I kad nam se čini da trebamo raditi za Isusa, napast nas odvraća, i ne vjerujemo da to možemo. Tada radije napuštamo ono Božje i radije radimo svoj posao. Teško je naći čovjeka koji želi ostaviti svoj posao i početi služiti bližnje. Ima ljudi koji su to napravili i postali sretni. Ovih dana susrećemo i slavimo jednog takvog velikana, upravo danas kada je prije 25 godina na službu biskupa Rima pozvan Krakowski nadbiskup Karol Woytila. On će upravo u okviru spomena srebrnog jubileja postaviti nama svima pred oči jedan drugi uzor velike vizionarke, Majke Terezije.
Mnogi ljudi su, nažalost, poput galebova koji hvataju crve i otpatke na obali mora. Rijetki, kao ovo dvoje polete, ali oni su blagoslov-ljeni, na njima počiva ovaj svijet i život. Kad imaju viziju, onda u budućnosti oni postaju središte, oko njih se okupljaju ljudi – suradnici koji poneseni vjerom znaju koga ćemo evangelizirati, od čega ćemo živjeti, kako će ovaj siromašan narod preživjeti, što će postići i svjedočiti. Međutim, postoje dvije vizije. Negativnu viziju daje Sotona: »Nemoj se igrati, budi razuman!«Majka Terezija imala je genijalnu viziju. Bila je profesorica na jednoj školi u Kalkuti kao redovnica. I vidjela je da na ulicama leže ljudi i da umiru na način nedostojan čovjeka. Na krave se pazi jer su svete, a na ljude ne. Dobila je viziju kako tim ljudima pomoći, napraviti kuću umirućih, bolnice. Kad je to priopćila svom ispovjedniku, on joj je rekao da je to neka napast i savjetovao neka se moli Bogu. Molila je mjesecima i vizije su bile još jače, no ispovjednik je i dalje vjerovao da su to napasti. Ipak je odlučila reći poglavaricama da izlazi iz tog samostana jer želi osnovati nešto drugo, a poglavarice su jednako vjerovale da je to đavolska zamka. No, ona je ostvarila svoju viziju. Osnovala je Družbu suradnica koje su postale živo milosrdno Evanđelje za spas svakoga čovjeka, i pokazale da u Božjim rukama leži bogatstvo.
BOG JE NEGACIJA SIROMAŠTVA: Lako je sagraditi kuću, dobiti novaca, ali je teško dobiti ljude koji vjeruju da bi tako trebalo raditi. Ne možeš se klanjati Mamonu i Bogu. Mamon je novac. Bog može dati novac, ali novac nikada ne može dati Boga. Nemoguće je biti Božji, a biti siromašan, jer Bog nam prosvjetljuje pamet i daje snagu da budemo genijalni, da ostvarimo svoje talente, svoje zvanje. Ovdje se ne govori o praznom idealiz-mu, ne govori se o nečem što bi bilo lijepo kad bi netko napravio, već o realnim stvarima. Čim počnemo raditi na Božjem poslu jave se ljudi koji žele davati novac. Sjetimo se potresne činjenice da je na dan dodjele Nobelove nagrade za mir, Majka Terezija u istoj zemlji dobila veću sumu milostinje nego što iznosi Nobelova nagrada. Znala je potaći i samoga Kralja i podsjetiti ga da na dodjeli Nobelove nagrade neće biti u središtu ni on, ni ona, nego Isus Krist. Važno je slušati kamo nas Bog vodi, imati viziju i reći Bogu: »Evo me.« A zatim, kada imamo viziju, Bog će zatvarati putove tamo gdje nas neće, a otvarati tamo gdje nas hoće. Strah se javlja zato što se nema povjerenja u Boga. Mislimo da moramo nešto napraviti i skočiti u nešto čega nema. Pogledajmo imamo li uopće viziju.
Vizija je čežnja u nama, čežnja što bi željeli raditi, gdje bi htjeli biti. Gospodin velike stvari želi činiti i čini. No, samo se pita imamo li ljudi koje može poslati. Stoga je poruka Majke Terezije jednostavna, a vrlo jaka: svaki dan učinite nešto lijepo za Isusa. Samo ne zaboravimo da je taj Isus, njen Isus, svaki siromah i svaki potrebni čovjek, bez obzira kakvo lice imao. Ako je patničko, onda je Isusovo, a ako je Isusovo, ona je u sebi našla dovoljno motiva da ga ljubi svim srcem i svom dušom svojom… Majka Terezija je postavljena na čast oltara da nam bude jasno kako činiti.
VIZIJE ZAHTIJEVAJU HRABROST: Ljudi razmišljaju kako je bolje mrtav vrabac u ruci nego živ na krovu. Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda! Ne znamo kojim će nas putem Bog voditi. Pustimo ga samo neka nas vodi, ali imajmo hrabrosti ići za njegovim vizijama, za onim što nam je dao u srce, za onim lijepim što u nama gori, što vapi da se ostvari. Razgorimo taj plamen jer svijet vapi za njim, za Bogom, a Bog vapi za radnicima.
Ovi dani proslave Papinog jubileja i proglašenje blaženom Majke Terezije, daju nam pravo ovako razmišljati. Znam, to je pobožan govor, ali vas pitam imamo li pravo zanijekati vječne vrijednosti tom »pobožnom« govoru? Kada ćemo konačno shvatiti da i u »laičkoj« javnosti mora biti »pobožni« govor pravi govor, da bi se iz običnoga sivila barem mislima okrenuli prema idealima. Znam, teško je o teološkim kategorijama pisati i razmišljati javno jer je to privilegij intimnosti našeg duhovnog života, ali baš ta činjenica da je malo prostora otvaranju duše i duhovnosti, u ova dva nastavka osjećao sam potrebu kroz konkretan primjer dvoje velikana našega vremena ukazati na jedini put kojim se postaje takav velikan. Jedan na papinskom prijestolju, a drugi po zabačenim i blatnim ulicama dalekog indijskog grada Kalkute. Bilo bi dobro u svjetlu vizije i karizme spustiti se u dubinu vlastitoga bića pa u sebi naći prostore i Rima i Kalkute. U nama su sve te mogućnosti date jer je svakom od nas na životnom putu čovjek – bližnji – kojemu mi kao ljudi, ja kao pojedinac, moram biti blizu – bližnji. To je učinilo Ivana Pavla velikim i Majku Tereziju Blaženom! g
