Arhiv tekstova
Kompatibilnost bunjevačkog s hrvatskim
Magistar povijesti Željko Holjevac, sa Instituta društvenih znanosti »Ivo Pilar« iz Zagreba, sudjeluje u projektu toga Instituta posvećenom istraživanjima povijesti kulture Hrvata u susjednim i okolnim zem-ljama, iz hrvatske perspektive, a koji vodi dr. Dragutin Pavličević. Njegov prvi dolazak u Bačku, gdje je boravio kao sudionik skupa posvećenog biskupu Budanoviću, iskoristili smo za razgovor sa njim za »Hrvatsku riječ«, među ostalim i o temi kojom se u svom znanstvenom radu bavi – primorskim i ličkim Bunjevcima kao posebnoj skupini hrvatskog nacionalnog bića, o čemu je i govorio na skupu u Subotici.
HR: Vi ste govoreći o Bunjevcima u Lici i Primorju kazali da se danas odrednica Bunjevac u tom području više ne pojavljuje…
Točno. Naime, zna se u znanosti točno koja su bunjevačka prezimena u Lici i Primorju, međutim prirodnim utapanjem u hrvatsku naciju, jednostavno se pred hrvatskim imenom bunjevačko ime povuklo. Postoje i danas neki tragovi bunjevačkog imena, tako se na području Senja spominje nogometni klub »Bunjevac«, ima interesa i u gradskom muzeju i senjskom zborniku za proučavanje Bunjevaca, priprema se jedna izložba u perspektivi za 3-4 godine koliko će biti potrebno da se to realizira, međutim u Lici je to danas jedna kulturološko-povijesna činjenica više nego stvarnost.
HR: U Vojvodini postoje različite teorije o podrijetlu imena Bunjevac, kakvo je vaš viđenje ovog pitanja?
To vam je jedno prilično zamršeno pitanje, svi koji su se s time bavili uglavnom iznose nekoliko teorija. Ona najpoznatija je da je to po rijeci Buni, pritoci Neretve u Hercegovini. Meni osobno se čini da je to zapravo i najlogičnije ishodište jer Bunjevci koji su došli u Liku a dobrim dijelom i u ove vaše prostore potiču ili iz dalmatinske unutrašnjosti ili Hercegovine odnosno šireg zaleđa pod turskom vlašću tada. Teško je precizno definirati, dokumenti su tu nesigurni ili su uništeni ili nisu ni postojali. Uglavnom je to šire područje Hercegovine, sjeverne Dalmacije i možda i šire gdje je bilo prisutno katoličko stanovništvo od ranije. Druga je teorija da ime Bunjevci potiče odatle što su se oni često bunili. Naime, u prvoj polovici XVIII. stoljeća vi u Lici imate nekoliko baš bunjevačkih buna u kojima ne sudjeluju drugi stanovnici nego samo Bunjevci. Jedno izvješće iz 1701. godine za njih govori da su oni »narod neobuzdani« a i vojne i crkvene vlasti su ponekad imale dosta poteškoća s njima. Bili su dosta, kako se u Lici zna reći, svojeglavi, odnosno »svoje ćudi«. Trebalo je najprije da se oni sami u nešto uvjere da bi to prihvatili. I treća je teorija da to potiče od riječi bunja, a to je vrsta nastambe. Osobno se ne bih upuštao u to koja je teorija ispravna budući da u literaturi o tome nema suglasnosti ali meni osobno se ova prva, o rijeci Buni u tom području, nekako čini najlogičnijom jer svaka skupina koja se nekud seli nosi neke uspomene na sredinu iz koje dolazi.
HR: Često se mogu čuti različite tvrdnje, ovdje kod nas, da su bunjevački Hrvati u stvari pokatoličeni Srbi, te da Bunjevce Hrvati neopravdano »svojataju«, pozivajući se pri tome upravo na podrijetlo Bunjevaca. Možete li reći nešto više o području s kojeg su došli Bunjevci u Bačku?
Poslije oslobođenja Like i Krbave od Turske vlasti 1689. ponovno se taj prostor naseljava jer sa odlaskom Turaka odlazi i veliki broj pretežno muslimanskog stanovništva, koji je u vrijeme njihove 160-godišnje vladavine na tom području obitavao. Tada se na području Like i Krbave sustiče pet etničkih zajednica. Prije svega su tu bili Hrvati, a tada se pod pojmom Hrvata mislilo na doseljenike iz okolice Brinja, Ogulina, Modruša, Senja, onih dijelova koji su prije toga bili s hrvatske strane granice u odnosu na Tursku. Na drugom mjestu su Bunjevci koje ponekad izvori zovu katoličkim Vlasima, jer Vlah je u ono vrijeme bio svako tko se selio, tko je živio nomadskim životom a razlika je bila u vjeri. Sljedeći su bili pokršteni muslimani, oni koji su ostali i pretežno se konvertirali na katoličanstvo, zatim su bili Kranjci, doseljenici pretežno s područja Gorskog kotara i pravoslavni Vlasi koji su također došli u to područje, poslije 1689. U jednom pismu iz 1702., senjskog biskupa Martina Brajkovića, kojemu je to područje povjereno na crkvenu upravu, govori se da u Lici i Krbavi živi takozvani peterostruki narod i to su ovih pet skupina koje sam nabrojio. Među njima je i bunjevačka kao vrlo značajna skupina i po broju pripadnika obitelji odnosno rodova i po teritorijalnom razmještaju uglavnom u širem području Gospića, u Lovincu i okolici, Perušiću, Pazarištu i u Podgorju oko Karlobaga, ne računajući šire zaleđe Senja gdje su oni još od ranije bili prisutni. Tih pet skupina, taj peterostruki narod je u tom obliku opstao do u 19 stoljeće, kada imamo procese nacionalne integracije i kada četiri od tih pet skupina polako urastaju u hrvatsko nacionalno tkivo pa se tada i ime Bunjevac počinje povlačiti kao što se povlači i ime Kranjac, kao i naziv neokršćani odnosno neokristijani za muslimane, dok jedino pravoslavni Vlasi na osnovu vjere prerastaju u srpski nacionalni korpus na tom području.
HR: Kakve su karakteristike bunjevačke etničke skupine u tom periodu?
To je bilo pokretno stočarsko stanovništvo koje se prilično selilo u vrijeme dok su te seobe bile. Naime to je kraj XVI. početak XVII. stoljeća kada oni dolaze, 1605. godine i 1627. u mjesto Lič u Gorskom kotaru blizu Fužina, jedna skupina dolazi u Hreljin u zaleđe Bakra i u Krmpote u zaleđe Novog Vinodolskog odnosno Senja a nešto ih se spušta i u sam Senj. Kasnije oni naseljavaju Krasno u zaleđu Senja, Podgorje oko Karlobaga, djelomično oni tada dolaze i u Liku u vrijeme kad je ona bila u turskim rukama. Međutim, pravo intenzivno naseljavanje Like je uslijedilo poslije 1689. godine kad je Lika oslobođena od turske uprave. Tada značajne skupine Bunjevaca naseljavaju gospićko šire područje, naseljavaju Lovinac s okolnim selima Perušićko i Pazariško područje: uglavnom su to zapadni dijelovi Like odnosno područje oko same rijeke Like kao takve. Još nekih zajednica Bunjevaca je bilo u većoj mjeri u prošlosti i u području Krbave oko Udbine, odakle je 1942. uslijedio egzodus hrvatskog stanovništva uslijed ratnih zbivanja, jer je pravoslavno srpsko stanovništvo tamo bilo prevladavajuće. Ista sudbina je 1941. zadesila dva hrvatska-bunjevačka naselja u Ličkom Pounju – to je Boričevac i Brotnja, tamo su se Hrvati naselili krajem 18. odnosno početkom 19. stoljeća, jer je taj dio Like oslobođen od Turaka 1791. – znači sto godina nakon oslobođenja najvećeg dijela Like.
HR: Postoje li podaci o tome kojom vrstom gospodarstva se bavilo bunjevačko stanovništvo u to vrijeme?
Uglavnom su se najvećim dijelom bavili stočarstvom, dok su bili pokretni, zahvaćeni procesom seoba. Kasnije kada se njihovo naseljavanje stabiliziralo i kada su prestale seobe, kada su pustili korijenje u ličkom području, onda su se počeli baviti zemljoradnjom. Živjeli su u svojim tradicionalnim zajednicama seoskim životom i dugo je trebalo dok su se integrirali i pod svjetovnu i crkvenu jurisdikciju. Posebna je priča i s tim bunama, a onda i s nekim zanimljivim podacima u arhivu Senjske biskupije. Naime Senjski biskup je 1752. izdao okružnicu nekim župnicima preko Velebita da malo pripaze na bunjevačka prela, gdje se održavaju sastanci mladića i djevojaka imajući na umu nemoral koji se krije iza toga i da se na svaki način iskorijeni bunjevačka nošnja osobito djevojačka, koja je za tadašnja shvaćanja bila preslobodna. Naravno, to je moje prepričavanje onoga što u tom dokumentu piše. To je situacija 1752. godine.
HR: Kada dolazi do socijalne i nacionalne integracije Bunjevaca na tom području?
Tokom 1882. godine jedan krajiški časnik u Lici Ivan Murgić u zagrebačkom književnom časopisu »Vijenac« objavljuje svoje uspomene na Liku i Gornju Krajinu i poseban naglasak daje na Bunjevce. Što on tamo kaže? Za razliku od situacije prije 130 godina, gdje se biskup žali na njihovu odjeću i na noćna prela, Murgić kaže da su Bunjevci jako moralni i da čvrsto drže katolički nauk. Znači, u tih stotinjak godina je ta njihova socijalna integracija u jedno okruženje kojem su oni pripadali nakon seoba i nakon tih turbulencija bila i te kako pozitivna, a nakon nje je uslijedila nacionalna integracija koncem XIX. i početkom XX. stoljeća kada se bunjevačko ime povlači pred općom hrvatskom nacionalnom oznakom.
HR: Što je s Bunjevcima koji su došli u Ugarsku?
Njima se posebno nisam bavio, osim što mogu načelno reći da oni dobrim dijelom potiču iz istih područja kao i oni u Lici, znači dok su ovi otišli na Zapad, vaši preci su otišli u Bačku. Bunjevačko ime se, za razliku od Like, ovdje održalo do danas iz niza razloga, dobrim dijelom i zbog takvih koji nemaju veze s prirodnim procesom nacionalne integracije. Znamo da je često to bila i politička volja da to ime preživi i da se zapravo njime supstituira hrvatsko ime, dok je u hrvatskom području bilo suprotno, pa je hrvatsko ime preslojilo sub-etničke karakteristike.
HR. Kako Vi objašnjavate da u ovim krajevima i dan-danas opstaje jedan anakronizam kao što je bunjevačka narodnost?
Teško je to objasniti, ali pokušat ću na jedan način. S bunjevačkim preporodom, djelom Ivana Antunovića, s Bunjevačko-šokačkim novinama i Bunjevačkom vilom zapravo je tu bunjevačko ime postalo sinonim za hrvatstvo, i tu se u tom periodu zapravo hrvatstvo javlja pod bunjevačkim imenom. Hoće li Bunjevci nastaviti svoje hrvatstvo izražavati pod imenom Bunjevaca ili će govoriti više o sebi da su oni Hrvati a onda Bunjevci odnosno da su Bunjevci pa onda Hrvati, to je sada stvar slobodne procjene hrvatske nacionalne zajednice koja ovdje u Bačkoj obitava. Osobno nemam ništa protiv toga da se koristi i dalje bunjevačko ime. Ono ima svoju kulturološku vrijednost i povijesno opravdanje. Samo mislim da bi to moglo funkcionirati dobro samo ako uvijek postoji kompatibilnost bunjevačkog s hrvatskim, kad se kaže Bunjevac da se zna da je to Hrvat, a ne da to služi onom, što je eto igrom sudbine ponekad znalo služiti, da je to zapravo jedan izraz kojim se hrvatstvo stavlja na stranu. Dapače, mislim da bi to trebao biti izraz iz kojeg bi hrvatstvo izviralo što se tiče hrvatske zajednice, zapravo sada manjine, ovdje u Bačkoj.
HR: Svjedoci smo bili u proteklim godinama i zlouporabe i političkog manipuliranja imenom Bunjevaca ovdje u Vojvodini…
Zloupotrebljavanja je bilo ne od strane pripadnika te zajednice, nego od strane većinskog naroda odnosno ljudi s kojima nacionalna zajednica Hrvata ovdje zajedno živi. Ali upravo pripadnici te zajednice bi trebali isticanjem svog bunjevačkog podrijetla raditi to s jasnim hrvatskim predznakom. Kroz vaše medije, publikacije, skup koji se sada održava i kroz razne druge manifestacije trebali bi uvijek tome davati jasan hrvatski predznak i onda tu zapravo nekog većeg problema ne bi bilo. Slobodnoj odluci bih osobno prepustio hoćete li uvijek na prvo mjesto reći da ste Hrvati pa Bunjevci ili Bunjevci pa Hrvati, ali svakako uvijek jedno s drugim, nikako sad reći mi smo Bunjevci, a Hrvati možda jesmo ili nismo. U javnom životu sa strane vaših intelektualaca bi trebalo staviti znak jednakosti između toga biti Bunjevac i Hrvat. A praviti bilo kakvu gradaciju da su Bunjevci nešto niže a Hrvati više, mislim da je to besmisleno, jer je to jedan te isti narod, i sub-etnički izraz Bunjevac ovdje u Bačkoj zapravo ne znači ništa drugo nego Hrvat.
HR: Hoće li Hrvatska moći igrati veću ulogu kao matična zemlja u daljem procesu razvoja hrvatske zajednice ovdje, prema Vašem mišljenju?
Ovog ljeta je u Šopronu bila jedna zanim-ljiva konferencija u organizaciji Hrvatske manjinske samouprave grada Šoprona. Ja sam bio tamo i mogu vam reći da onaj dio gradišćanskih Hrvata koji je s mađarske strane granice ozbiljno razmišlja o tome da se iduće godine, kad Mađarska pristupi Europskoj zajednici, zapravo potpuno kulturološki sjedine s većinom Hrvata u Austriji i da na taj način ta zajednica u regiji koju oni zovu West-Panonia ili Zapadna Panonija bude pretpostavka njihovog održanja kao zajednice u globalnoj Europi. Hrvatska tu, naravno, kasni za tim procesima iz subjektivnih i objektivnih razloga. Međutim, to ne znači da Hrvatska i dalje ne može podržavati tu zajednicu i da ta zajednica na neki način ne podržava Hrvatsku, tim prije što su gradišćanski Hrvati u Austriji dio hrvatskog naroda koji već jest u Europskoj uniji. Naravno jednog dana će neminovno i ovo vaše područje ovdje ući u Europu jer naprosto to je jedan proces koji se može odgađati ali jednom će se to pitanje riješiti. Mislim da će onda biti puno učinkovitija i pomoć matične zemlje, naravno ona je prisutna što ne znači da ne bi mogla biti i bolja. I mi sami koji živimo u Hrvatskoj kao pripadnici većinskog naroda, kada promatramo politiku odnosno odnos matične zemlje prema hrvatskim zajednicama u okolnim zemljama i sami smo kritični, i sami uvijek mislimo da se ne čini dovoljno. Mislim da je ta pomoć i suradnja još uvijek na takvoj razini da bi svakako mogla biti puno bolja i veća. Naravno treba imati na umu da je Republika Hrvatska mlada zemlja s čitavim nizom problema i poteškoća što dakako nije opravdanje da se ne čini više nego što se trenutno čini, ali nadajmo se da će budući razvitak i kretanje prema Europskoj uniji svih nas skupa, tko prije tko kasnije ali svakako ćemo svi jednom tamo biti, pa će onda samim tim i ta međusobna suradnja u smislu pomoći s jedne strane i oslonca na tu pomoć s druge strane biti bolja nego što je trenutno.
g
