Arhiv tekstova
Ružica Stojiljković Tumbas
Radovi na gradnji zapadne obilaznice kod Subotice koji su godinu dana stajali zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa u ponedjeljak, 20. listopada, nastavljeni su. Naime, grupa zemljoradnika blokirala je prije dva tjedna gradilište na veznom kraku autoceste do graničnog prijelaza na Kelebiji, a riječ je o vlasnicima zemlje kojima je država eksproprirala dio njihovog imanja kako bi se na tom prostoru mogla izgraditi spomenuta cesta.
Sporna je cijena za koju nadležni kažu da je viša od tržišne, a zemljoposjednici tvrde da je ponižavajuće mala. Za dio na kojemu će se naći trasa, koja dijeli parcelu na dva dijela ponuđena cijena je 100 dinara po četvornom metru, a za iskop koji se nalazi nešto dalje 30 dinara.
DVIJE VERZIJE: Jedan od vlasnika Loko Kujundžić kaže: »To je isto zemljište, ista parcela. To je ponižavajuće. Zemlja ide do atara, ima sustav za navodnjavanje. Samo sam ga došo uključiti, jer oni kažu da taj sustav ne radi. Neću ih sprječavati, ali oni su na silu ušli. Plaćeno nije, ali neka, priživit ćemo. To je otimanija, pljačka, to je ‘45. Cijena od sto dinara za četvorni metar i nije neka cijena, jer je to okućnica, imam put kroz svoju njivu da ne izlazim na glavnu cestu.«
Stručna suradnica iz odjeljenja za imovinsko pravne poslove Ružica Stojiljković Tumbas, koja je također bila na njivi kada su u ponedjeljak bageri otpočeli radove na cesti, kaže:
»Ovdje ne rastu zlatni kukuruzi, i ovdje i svugdje rastu kukuruzi po bonitetu i kvaliteti zemljišta. Znači, cijena zemlje je svugdje ista, ali nema u prometu zemlje koja dijeli jedno imanje na dva dijela. Temunovićevo imanje se dijeli na dva dijela, a nitko ne prodaje u privatnom prometu sredinu njive. To je razlog zbog kojega bi bila veća cijena, zbog te osobitosti. Inače, prometna vrijednost zemlje na subotičkom teritoriju je od 13 do 25 dinara po četvornom metru. Ovdje je za sve plaćeno 30 dinara, još prošle godine. Imamo preko 40 poravnanja koje smo napravili do ovog dijela. Nuđeno je sto dinara zbog kasnijih posljedica – nepovoljnija je obrada dva komada zemlje namjesto jednoga, više je okretanja strojeva, znači povećani su trajno troškovi proizvodnje. To nije cijena zemlje, nego je nešto što proizlazi kao posljedica ovoga što se imanje siječe na dva dijela«.
Zemljoposjednici su u više navrata priječili radove.
»Još od prošle godine to traje. Radovi su trebali biti završeni još prošle godine, međutim oni su dozvolili da se donese rješenje o eksproprijaciji, poslano je Sudu vanparničnom odjeljenju da utvrdi naknadu i tamo su održane jedna ili dvije rasprave. Vještak je također dao nalaz, dala je podatke i Republička uprava javnih prihoda, međutim ni s tom cijenom nisu bili zadovoljni. Pa, onda je pokušano kod nas pred upravnim organom da se dođe do sporazuma, međutim previsoka je cijena koju oni traže. Neka vam kažu, neka izračunaju koliko košta jedno ovakvo imanje po 100 dinara za četvorni metar. Ispalo bi kao da netko kupi cijelu ovu zemlju zajedno sa salašem. Ja sam im računala, ali oni nisu htjeli tu računicu povezati. Sada ide normalnim tijekom. Ovo je sve postupak po zakonu. Zbog hitnosti postupka Ministarstvo financija je donijelo rješenje kojim je dozvoljena predaja u posjed, znači nije ovo otimačina. Ovo je postupak koji je predviđen zakonom o eksproprijaciji. Travnja su donijeta u svim ovim predmetima rješenja kojima se dozvoljava ulazak u posjed prije pravosnažnosti rješenja o naknadi zbog hitnosti radova. Oni su imali pravo pokretanja upravni spor na to rješenje, a Vrhovni sud je isto odbio tužbu. Znači, sve je provedeno po zakonu«, kaže Ružica Stojiljković Tumbas.
Zamjenica republičkog javnog pravobranitelja Magda Ruzman, također nazočna prigodom početka radova, kaže: »Praktički od dozvole preuzimanja posjeda prije pravosnažnosti rješenja o naknadi oni su još jednu ekonomsku godinu koristili zemlju. Znači, poslije pravosnažnosti rješenja oni su zasijali kukuruz i mi smo dva tjedna prolongirali preuzimanje u posjed samo zato da bi kukuruz skinuli – na njihov zahtjev i bez obzira što su odbili potpisati sporazum o naknadi. Mislim da ne može biti ni riječi o otimačini«.
ODLUČNO »NE«: Zemljoposjednici niti u ponedjeljak nisu željeli potpisati sporazum o naknadi, pa će postupak biti nastavljen u Sudu.
»Tamo će se vjerojatno odrediti novi vještak koji će kazati konačnu vrijednost i ako ni tada ne bude došlo do sporazuma o naknadi, sud će donijeti rješenje. Znači, sud može svojim rješenjem ustvrditi naknadu. Oni imaju pravo žalbe i na to rješenje, tako da postupak kod Suda teče dalje normalno. Znači, nije da nećemo platiti, pa otimamo. Ovo je jednostavno zbog hitnosti postupka. Zna se cijena zemlje i znaju se svi elementi koji mogu dovesti do konačne cijene«, kaže Ružica Stojiljković Tumbas.
Prema ponuđenoj cijeni od 30 dinara za četvorni metar cijena po jutru bi iznosila oko 2,5 tisuće eura, a uz cijenu od 100 dinara, jutro bi koštalo oko 8,5 tisuća eura. Nezadovoljni vlasnici zemlje traže 150 dinara po četvornom metru i 30 posto odštete na imanje koje stalno gube.
Jedan od zemljoposjednika Blaško Temunović kaže: »Mi imamo kompleks koji je pored ceste, mislimo da pripada industrijskoj zoni i mislimo da imamo pravo na još 30 posto odštete. Zato se nismo dogovorili, jer potcjenjuju naše imanje, rad i našu privatnost«.
Na pitanje nije li to možda previsoka cijena, kaže: »Ne, ne mislimo da je previsoka. To nije zemlja negdje u atarima, to je zemlja 500 metara pored ceste. Mi ne prodajemo zemlju, a ako su oni kupci i žele praviti cestu preko naše najkvalitetnije zemlje, trebali su prvo izvesti svoju kalkulaciju. Ako im se ne isplati, onda neka ne prave, a ne da nas ucjenjuju s time da moramo prodati. I na kraju su je i uzeli. Uradili su isto ono što je radio gospodin Tito i ovaj gospodin Milošević. Oni su to nastavili i na tim zakonima su osnovali svoje pravo.«
O računicama koje su dobili od nadležnih, a prema kojima je cijena koja se traži previsoka, Temunović kaže da je to »samo njihova procjena«: Oni znaju koliko vrijedi njiva, znaju i koliko ćemo živjeti, sve su predvidjeli. Izgleda da im gospodin Rade Marković još šalje informacije. Otkud oni mogu znati cijenu imanja kad nismo izvršili vještačenje.
Marko Vojnić također je odlučan u zahtjevima:
»Kako se može za jedan četvorni metar zemlje davati 100 dinara, a pet ili deset metara dalje 30 dinara. Može li se tako krojiti cijena? Šogoru i meni uzimaju 14 jutara, nije to mali posjed. Ostalima su uzeli po lanac, dva, njima je svejedno gdje će biti njiva, hoće li biti na Bikovu, Verušiću ili na Žedniku, jer izdaju zemlju. Meni nije jednostavno jer za svaki priključni stroj moram ići na salaš. Nije svejedno otići pet ili 10 kilometara ili kao što sada mogu za pet minuta. To se treba platiti. Nije to godinu, dvije, to je vječno. Oni to vječno oduzimaju i tribelo bi da plate odštetu barem za narednih 15 godina. Ovo je ko prosjaku što daješ u torbu«. g
