Arhiv tekstova
Buntovni vjesnik nove lirike
Antun Gustav Matoš rodio se 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku u Srijemu, gdje mu je otac August radio kao učitelj. Djetinjstvo i mladost proživljava u Zagrebu, jer 1875. godine otac dobiva premještaj i obitelj odlazi u Zagreb, gdje je Antun s prozora roditeljske kuće gledao u susjednom dvorištu starog bana-pučanina, pjesnika »Smrti Smail-age Čengića« Ivana Mažuranića. Neuspjeh u VII. razredu gimnazije razlog je što ga s vladinom stipendijom roditelji šalju u Beč da uči veterinu. Nije uspio položiti kolokvij, te gubi stipendiju. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali nakon više mjeseci dezertira iz Hrvatske. Nakon hapšenja bježi iz Petrovaradinskog zatvora u Beograd, gdje je kroz sljedeće tri godine književno aktivan. Godine 1898., preko Beča i Munchena odlazi u Ženevu, a zatim u Pariz. U Parizu će ostati pet godina i usprkos teškom boemskom životu napisati najznačajniji dio svoje proze. U Beograd se vraća 1904. godine. U tri navrata, kao vojni bjegunac, potajno posjećuje Zagreb, a pomilovan je tek 1908. godine. Matoš se tada definitivno vraća u Zagreb, ali za intelektualca pravaškog opredjeljenja, oporbenjaka, literata, novinara i boema u Zagrebu se nije mogao naći posao. Nakon prvog posjeta Italiji 1911. godine počinje pobolijevati, a nakon tri operacije raka grla, preminuo je 17. ožujka 1914. godine.
Objavljivanjem Matoševe prve novele »Moć savjesti« 1892. godine u »Vijencu«, formalno započinje moderna, kao novo razdoblje hrvatske književnosti. Nova, moderna strujanja nisu ostala samo literarna, već su zahvatila cjelokupan narodni život, formirajući se i kao politički pokret započet 1895. godine đačkim i studentskim demonstracijama protiv mađarizacije tadašnjeg bana Khuena Héderváryja. Predstavnici hrvatske moderne okrenuli su se prema različitim stilskim strujanjima koja su svoju snažnu potvrdu već zadobila u simbolističkom, impresionističkom, neoromantičarskom i ekspresionističkom izražavanju. Antun Gustav Matoš neprestano je isticao estetski kriterij, ustajući u njegovu obranu nasuprot literarnih stvaralaca koji su odviše težili sociološkim problemima. Kao učenik parnasovaca i simbolista, oduševljeni čitatelj Poeove, Merimeove i Maupassantove proze, borio se protiv domaćeg diletantizma i zastupao visoke europske kriterije.
Matoševa zbirka »Pjesme« izaći će tek nakon njegove smrti – 1923. godine. Ako se izuzme Matošev »Hrastovački nokturno«, kratka pjesma ispjevana na kajkavskom dijalektu koja je inkorporirana u pripovijest »Nekad bilo, sad se spominjalo«, on je prvu svoju pjesmu »Utjeha kose« objavio 1906. godine. Napojen duhom francuske kulture i erudit, po svojoj intimnoj naravi sklon muzici i muziciranju, u svoju je poeziju unosio smione i duhovite kalambure, ali je i osjetljivim sluhom nastojao da pjesnički izraz u materinskom jeziku učini malarmeovski zvučnim. Antun Gustav Matoš najviše piše poeziju strogo odmjerenim oblikom soneta. Književni kritičar Milan Selaković bilježi kako je u modernom hrvatskom pjesništvu Matoš najoriginalniji tvorac hrvatskog soneta, dok Ivana Plejić, među ostalim, piše o Matoševoj poeziji kako je »u lirici težio strogo određenim pjesničkim formama, prvenstveno sonetu, a od svog učitelja Baudelairea preuzeo je savršen osjećaj za sinesteziju«. Ivo Andrić je o Matošu napisao: »Voli svaku manifestaciju snage i izraz osjećanja: ljubav, bunu, ogorčenje, nezadovoljstvo, oduševljenje, sve na posljednju potenciju, sve u velikom do grotesknog«. U programatskom sonetu »Mladoj Hrvatskoj«, Matoš je iznio svoje shvaćanje poezije u rečenici »Ukus samo rijedak dojam bira«.
U Matoševim posljednjim danima života objavljena je knjiga »Hrvatska mlada lirika«. U njoj su prvenci: Ive Andrića, Vladimira Čerine, Frana Galovića, Zvonka Milkovića, Janka Polića Kamova, Nikole Polića, Tina Ujevića, Ljube Wiesnera i još nekih, manje značajnih pjesnika. U predgovoru je u ime ovih mladih pjesnika urednik i pjesnik Ljubo Wiesner napisao kako su: Vidrić, Matoš, Domjanić i Nikolić označili pravac mnogima od mladih i dali pobudu prvu, a »naročito Vidrić genijalnom spontanošću nadahnuća i Matoš neobičnom do njega originalnošću forme. Matoševa pjesma »Móra« iznosi apokaliptičku viziju svijeta u kojem dominiraju kaos, licemjerje i ljudska amoralnost. Smrt jest potka ove pjesme, ali u tome kriku ima i prkosa i žudnje za samostalnošću domovine. Kao da je ovom svojom pjesmom Matoš nagovijestio dolazeći rat i buntovnu i vizionarsku ekspresionističku liriku koju će nakon Matoševe smrti pisati Miroslav Krleža i Antun Branko Šimić. Spoznaja da će se ljepota izgubiti u moru disharmoničnog svijeta, osnovni je smisao Matoševe lirike napisane u savršenoj formi i uvijek aktualne.
Grob bajadere
Putniče! taj hum bez znaka
Ročište je bijelih vila;
Ova zapuštena raka
Tišti pepeo ljudskih krila.
Kada je na tebi bila,
Zemljo, kao sjenka svaka,
Nisi je ni osjetila,
Jer joj noga bješe laka.
Samo cvrčak, crni majstor,
Cvrčeći prestissimo,
Sad je njojzi kapelmajstor,
Dok na grobu mjesečina
Sitno, pianissimo
Pleše, žuta balerina.
bajadera (port.) – balerina, plesačica
Priredio: Zvonko Sarić
