Arhiv tekstova
Pokušavam pomiriti prošlost i sadašnjost
»Ja sam se od rane mladosti pomalo počeo baviti fotografijom – počeo sam s aparatom ‘Smena 8’, sve je to bilo skromno, dokumentaristički, htio sam neke događaje, mista, ljude, sačuvat na slikama od zaborava. Nosio sam aparat na sve značajne manifestacije, posebice na Dužijance, jer me je oduvik privlačila etnologija, baština…I povijest me je interesirala no, ostao sam na salašu iz raznih razloga, nisam očo u Zagreb studirat povijest i etnologiju. Danas žalim, jer da sam to završio, cili život bi se bavio nečim što volem, premda ja i ovako radim ono što volim, jer sam zavolio fotografiju, kaže u razgovoru za »Hrvatsku riječ« Ivan Ivković Ivandekić, fotograf, čije se fotografije već mogu sresti u mnogim ovdašnjim medijima. Od petka 24. listopada one su izložene u prostorijama uredništva »Hrvatske riječi«.
Taj moj ne-odlazak na studije poklopio se s jednim neugodnim događajem u prošlosti, kada sam se odlučio da nikad više neću uzeti foto-aparat u šake. Toga sam se zavjeta držao više od deset godina, ali ondak je vrime lagano uradilo svoje, promišljajući sve iznova, opet sam počo fotografirati.
4Što vas je na to ponukalo?
Jednom sam očo u didin vinograd, kod Tavankuta, pa sam vidio kako je to sve pusto – umiru salaši, nema života, budućnosti, zapušteno je sve…Uzo sam aparat i sliko, i tako je počeo moj boj za očuvanje, makar na taj način, prošlosti, sićanja na kadgodašnje vrime, adete, lipa mista, salaše i sve lipe stvari koje nosi djetinjstvo i mladost. Nije to bilo samo zbog toga da ja spasim od zaborava uspomene na taj vinograd, već, općenito, da sačuvam sve lipe stvari iz prošlosti od zaborava, ili barem načinim kaki kompromis između ovog novog vrimena i kadgodašnjeg. Vidio sam i kako salaš di je moj baćo rođen propada, pa sam pomislio kako će sve to nestati jednog dana, a neće biti nikakog traga od svega. Moro sam makar slikom sačuvat uspomene na prošlo vrime.
4Koji su Vaši izvori inspiracije, najčešći i najmiliji motivi?
Salaši…Stara kola koja kisnu na zaborav-ljenim njivama neobrađenim, jesen i zima koji nagrizaju napuštene čardake. Par miseci sam na tako jedno misto dolazio s jednom curom, svojim modelom, i pravio fotografije. Mislim da sve moje fotografije imaju u sebi tu protkanost, to tkanje i današnjeg i prošlog vrimena. Tako da sam ja počo opet nakon deset godina tamo di sam stao.
4Vaši fotosi djeluju pomalo onirično. Imaju li snovi ulogu u tome?
Uvik slikam ono što klapim, sanjam. Ja sam počo ovim da se bavim sa svojim drugom Brankom Ištvančićem, početkom devedesetih godina, kada smo krenili snimat početne kadrove jednog projekta, nekog dokumentarnog, kratkog filma. Snimali smo kod Kobinog sela – to je kod Mirgeša i Tavankuta, digod između. Sićam se zdravo dobro, bio je drugi mesec, ladno je bilo, bilo je po njivama sniga i kroz jato vrana i zimski zrak i ledene grane gledo sam toranj tavankutske crkve, kroz oko kamere. Taj pogled od Mirgeša prema Tavankutu mi se urezo u sićanje, pa sam ja posli došo opet tamo, sliko kako momak igra momačko kolo s dvi cure na tom prostoru i to je motiv koji se nalazi sada na mojoj vizit-karti. Onda je jedna moja prijateljica pisala maturski rad o Romeu i Juliji. Ja sam joj kazo da se bunjevački oni zovu Roka i Đula, i iz te šale sam ja napravio fotos Romea i Julije, ovdašnjih, naravno, i nakon dvanaest godina, slučajno, ili nesvesno, zafaljujući dragom Bogu, na Bikovu. E, sad dolazimo do snova: klapio sam prija nekoliko godina najlipči san, jednu divojku s Čikerije, i kad sam se probudio, ositio sam ogroman bol što je sve bila tlapnja, a ne stvarni život, i shvatio kako nam život umnogome, srića naša, ovisi o tome pomirimo li se mi sotim da sanjamo lipo a ondak se probudimo, ili ne…Ta me klapnja potakla da razmislim kako kad se štogod sanja, to mož bit i lipo i ružno i veselo i tužno, objašnjivo i neobjašnjivo…Magla, kroz maglu trču bisni vranci, križ…Sve ja to klapim i ondak potražim svoje snove u stvarnosti. Mada ja mislim da sam slikar, fotograf realnosti, realnih motiva.
4Napose, zašto ste se odlučili da svoje fotografije izložite upravo u redakciji NIU »Hrvatska riječ«?
Nije ovo moja prva samostalna izložba, imo sam u Tavankutu svojevremeno vrlo uspilu izložbu. Ja na ovim slikama mirim prošlost, primjerice narodnu nošnju i sadašnje vrime, mlade divojke koje side na košaru, raspuštene kose, onako kako suvremene cure nose, malo otkrivena kolina, pa onda klasično lipe mlade naše divojke, a obučene moderno, i tako, recimo obučem ih u kake sakoe i s šepicom i umisto tamburice ja joj metim u ruku saksafon. I ondak tako imate prošlost i sadašnjost na jednoj sliki. E, sad naravno da bi ja većma volio u Galeriji, Likovnom susretu izlagat, ali nadležnima se neke moje slike čine u redu za tako nešto, a neke ne. Ima malo erotike na tim mojim fotografijama, ali ne prelazi to granice dobroga ukusa. Direktor i glavni urednik vašeg tjednika me je ljubazno pozvao i ponudio prostor za slike bez ikakvih ograda i uvjeta i ja sam prihvatio. g
