Arhiv tekstova
Uloga manjinskih zastupnika
Povremeno pratim lomljavu kopalja u Saboru na pitanjima koja i nisu od širokog interesa, ali na koja se potroši iznimno mnogo vremena i napora naših zastupnika i izgovori mnogo teških riječi. I eto jednog: problem imaju li pripadnici nacionalnih manjina dvostruko pravo glasa.
Ponukana silinom rasprave i napisima u javnim glasilima posljednjih dana postavljam samoj sebi nekoliko pitanja. Treba li meni, kao pripadnici jedne iznimno malobrojne nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj dvostruko pravo glasa? Treba li meni »moj, manjinski« saborski zastupnik? Želim li biti pozitivno diskriminirana? Treba li mi uz opće i posebno pravo glasa? Smatram li da su ugrožena moja građanska prava? Je li netko pitao pripadnike manjina što misle o cijeloj stvari?
Prateći rad Sabora i prateći rad saborskih zastupnika koji su ušli u taj isti Sabor kao predstavnici nacionalnih manjina dajem negativan odgovor na sva gore postavljena pitanja. Argumenata ima više.
Kao prvo, manjinski zastupnici ulaze u Sabor s manjinskih lista i za smještaj u udobnoj saborskoj fotelji trebaju zadovoljiti potpuno drukčije (za njih daleko povoljnije – i tu je na djelu pozitivna diskriminacija) uvjete od ostalih zastupnika.
Time su u boljem položaju od svojih kolega, što može izazvati određeni antagonizam. Ti isti ljudi, osim što zastupaju manjine (a zastupaju li doista manjine, ili se, na osnovi informacija koje posljednjih dana dolaze u javnost, čini kako se zapravo bore za svoj osobni probitak), davanjem svoga glasa sudjeluju u donošenju zakona i različitih saborskih odluka koje, većinom, pogađaju sve građane ove zemlje. Stoga su oni prije svega zastupnici svih građana, a onda tek manjinski, a samim time i suodgovorni za sudbinu ove zemlje.
Kao drugo, jedan zastupnik zastupa interese više manjina (na primjer jedan zastupnik zastupa pripadnike rusinske, ukrajinske, njemačke, austrijske i židovske zajednice?!) od kojih svaka ima svoje specifične probleme.
Hoće li neku nacionalnu manjinu, njene posebnost, jezik, tradiciju, literaturu, školstvo itd. doista očuvati to što ima »svog predstavnika« u Saboru ili, prije svega, snažna želja i mnogo rada upravo pripadnika te manjine da očuvaju sami sebe?
Meni se čini ipak ovo drugo.
Progovorih istodobno dva jezika: jezik svojih predaka i jezik sredine. I to jezik svojih predaka zahvaljujući naporima obitelji, a jezik sredine igrajući se i družeći se s djecom iz susjedstva. Pripadnici manjina neće znati svoj jezik ako se njihovi najbliži ne pobrinu za to. Stari napjevi, običaji, folklor ono što se s koljena na koljeno prenosi, čuva i voli.
Nema zakona koji će to narediti i koji će nešto očuvati od zaborava. Tome sigurno neće pridonijeti to što pripadnik neke manjine na osnovi pozitivne diskriminacije sjedi u Saboru.
Moj je prijedlog da se u Hrvatski sabor biraju zastupnici, kao i dosad većina njih, s lista političkih stranaka ili nezavisnih lista te da u to najviše predstavničko tijelo uđu svi prema istim kriterijima. Neka se na listama nađu svi koji to zaslužuju, a to znači i pripadnici manjina. Dakle, neka se svojim sposobnostima probijaju na stranačkim listama ili prikupljaju glasove samostalno, kao nezavisni kandidati.
Sadašnjim načinom čini se kako je dovoljno biti pripadnik odgovarajuće manjine da bi se postalo saborskim zastupnikom. Tko uopće zna tko su saborski zastupnici iz redova manjina?
Jer čast iznimkama kao što su, na primjer gospodin Furio Radin ili iz bivših saziva Sabora gospodin Miroslav Kiss, koji su svojim istupima u Saboru nagnali hrvatsku javnost na razmišljanje o općoj problematici, ostali manjinski zastupnici, kao i dio ostalih zastupnika, barem meni, nisu ostali u sjećanju.
I zašto se ne uči od susjeda koji su i tu problematiku već uspješno riješili? Na primjer, gradišćanski Hrvati u Austriji nisu na osnovi nikakvog pozitivno diskriminirajućeg zakona dobili svog predstavnika u Parlamentu, nego je jedna gradišćanska Hrvatica članica austrijskog Parlamenta zahvaljujući Stranci zelenih, a ne zato što su je izabrali gradišćanski Hrvati. I ona zastupa interese građana Austrije, a ne gradišćanskih Hrvata.
Manjinska pitanja rješava posebno tijelo sastavljeno od predstavnika manjina koji taj posao obavljaju besplatno, dobivajući samo naknadu troškova dolaska na sastanke navedenog tijela i dnevnice, a sudjelujući u njegovu radu predstavnici se bore za poboljšanje školstva, kulture, izdavaštva i sličnog svojih manjina.
Zašto se ne ugledati u to?
Kako je vrlo malo zakona koji se odnose isključivo na problematiku nacionalnih manjina i za Hrvatsku bi bilo dostatno jedno tijelo u kojem bi sjedili pripadnici svih nacionalnih manjina Hrvatske i u kojem bi se mogli iznositi specifični problemi svake pojedine manjine. Jer nisu isti problemi, na primjer, Talijana u Istri, židovske zajednice u Zagrebu, Rusina u Vukovaru ili Roma u Međimurju.
To tijelo bi Saboru trebalo iznositi manjinsku problematiku i sudjelovati u izradi i donošenju onih zakona koji se odnose isključivo na manjine. Ostali se zakoni i onako tiču svih hrvatskih građana pa bi ih trebali donositi zastupnici izabrani prema istim kriterijima.
Tragično je i to što mnogi na račun pripadnosti nekom manjinskom narodu vrlo dobro žive, a istodobno se sami ne uključuju u očuvanje svoje vlastite tradicije i jezika pa izbjegavaju svoju djecu upućivati na npr. dodatnu nastavu materinskoga jezika jer smatraju to dodatnim opterećenjem za njih ili se aktivno uključivati u rad kulturno-umjetničkih društava jer, i to iziskuje napor i utrošeno vrijeme.
Takvi bi se trebali pokriti po ušima i ne petljati se u rad onih koji svojim, većinom dobrovoljnim, angažmanom spašavaju mnoge manjine od gašenja.
Pripadnike nacionalnih manjina u Hrvatskoj muče jednaki problemi kao i većinski narod, a sudbina nam se svima jednako kroji na Markovu trgu.
Ukratko, prava manjina ugrađena su u Ustav te u brojne druge zakonske i podzakonske akte. Njihova provedba često u stvarnosti postaje upitna, jer je, kao i mnogo toga drugoga, često ovisna o malo dobre volje i mnogo novca. Međutim, nikakav novac, pravo na dodatno školovanje na materinskom jeziku, dvojezične natpise, financiranje udruga, izdavačke djelatnosti, elektroničkih medija i sličnog neće sačuvati neku manjinu koliko sami pripadnici te manjine.
Nema saborskog zastupnika niti zakona koji će pripadnicima neke manjine narediti da barem u kući govore svoj jezik, da uče svoje mlade naraštaje da vole i čuvaju svoje naslijeđe kako bi ga prenijeli budućim generacijama.
Gordana Barić, preuzeto iz »Vjesnika«
