Arhiv tekstova

Došao je u Zagreb iz Hrtkovaca već daleke 1977. godine. U zavičaju radio je u općini, zadruzi, a nakon toga se zaposlio u gigantu »Sirmium«, gdje se postupno uspinjao do komercijaliste zaduženog za trgovinu voćem.  

»Nisam ja imao više od srednje škole, ali sam bio sposoban kao i svi Hrtkovčani kojima je u venama smisao za posao. I, kako sam već bio na relativno visokom položaju u ‘Sirmiumu’, sretne me jedan vozač te upita, onako poluozbiljno, a pola u šali: ‘Je li, Antune, jesi li i ti od onih ustaša?’ Možda me je baš to pitanje potaknulo da se preselim u Zagreb, premda su moji Hrtkovčani inače tražili kruha u Hrvatskoj i po cijelom svijetu. Nas je pratio glas ‘ustaškog sela’ što je bila netočna optužba. Mi nismo bili koljači, ja sam tu povijest dobro proučio. Istina je da smo prihvatili NDH, da se nismo borili protiv te države, jer u Hrtkovcima je tada bilo Hrvata, Mađara, folksdojčera, a najmanje Srba. Ali, nama su pakirali razne priče poput one da smo zarobljene srpske vojnike polijevali kipućom vodom. Na temelju te priče puno je Hrtkovčana strijeljano nakon Drugog svjetskog rata. A ja sam pronašao svjedoke koji su mi potvrdili da su Hrtkovčani nosili pitku vodu srpskim zarobljenicima koji su vođeni kroz selo. Samo je jedna žena, koja je izgubila dva sina, dobacila: ‘Što im dajete piti, ja bih ih zasula vrelom vodom!’ Ali, sve se završilo na njenim riječima, izbezumljene majke koja je ostala bez dvoje djece. Nitko se nije pridružio njezinoj prijetnji.«

 

HRVATINA KOJA PAMTI: Tako priča Antun Plivelić, koji je u Hrvatskoj napravio solidan biznis, stekao reputaciju »kralja banana« na hrvatskim tržnicama i jedan je od najaktivnijih promotora održavanja veza vojvođanskih Hrvata sa zavičajem. Nedavno je bio vodeći organizator koncerta »Srijem Hrvatskoj« u zagrebačkoj dvorani »Vatroslav Lisinski«, čiju je snimku HRT emitirala prošloga tjedna. Na spominjanje imena predsjednika Skupštine Vojvodine Nenada Čanka prepunom dvoranom se prolomio snažan pljesak, a publika je uživala u pjesmama i plesovima Srijemaca s obje strane granice. Antun Plivelić pomagao je tiskanje »Zova Srijema«, glasila Zajednice prognanih i izbjeglih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, kao i časopisa »Gomolava«, internog glasila Zavičajnog kluba koje nosi ime »najstarije ljudske postojbine u Europi«. A veli i da je spreman pomoći subotičkoj »Hrvatskoj riječi«.

Po opisanome, rekli biste da je Plivelić »tvrda kora«, Hrvatina koja pamti samo ružne dane u povijesti hrvatsko-srpskih sukoba, ali neke njegove osebujne ideje traže razmišljanje. Pitao sam ga hoće li Hrtkovčani s prebivalištem u  Hrvatskoj, kojih je po njegovom preciznom popisu bilo 1912 prošle godine, svjedočiti protiv Vojislava Šešelja u Den Haagu.

»Ne bih im to preporučio. Kao udruga Hrtkovčana sigurno ništa nećemo poduzimati. Možda se u Haag upute neki pojedinci, to je njihovo pravo, ali ja to ne bih činio na njihovome mjestu. Vidite, mi Hrtkovčani nismo bili ustaše, nismo bili ni nacionalisti, ali smo željeli živjeti u Hrvatskoj. Sada nam se to ostvarilo! I Šešelj je tome pridonio, premda njegove namjere nisu bile časne. Mi smo za vrijeme rata, dok se pucalo, mijenjali kuće sa Srbima u Hrvatskoj, mislim da je to jedinstven primjer u svijetu. Pa i ja, kad sam došao prije četvrt stoljeća, zamijenio sam kuću sa Srbinom čija je obitelj živjela u Hrvatskoj 300 godina. Protiv Šešelja mogu svjedočiti Srbi kojima je obećavao Srbiju na potezu Virovitica - Karlovac - Karlobag, a istodobno ih naseljavao u Srijem i Vojvodinu! Kakva je to logika? Ali, velim, možda je ta zamjena učinila, na dugi rok, više dobroga nego zla. Naši Hrtkovčani ovdje u Hrvatskoj i svuda po svijetu imaju veliku perspektivu za sebe i svoje obitelji. Gdje god mi odemo, u Australiju, Njemačku, Ameriku ili Argentinu, možemo naći nekoga svoga. I nećemo se bojati da ćemo ostati gladni, na cesti. Mi se uzajamno pomažemo. Naravno da i ja u svojoj tvrtki zapoš-ljavam Hrtkovčane. Evo, imam i jednog Srbina koji se ovdje doselio sa ženom Hrvaticom. Smatram kako je naš jedinstven primjer vrijedan i za praksu Ujedinjenih naroda.«

 

POMAGAO BIH HRTKOVCE: Kako mislite, gospodine Pliveliću? Da se legitimira »humano preseljenje« što je blaži izraz za etničko čišćenje?

»A što bi bilo bolje? Da smo se poubijali? Lako je ovima iz svijeta diktirati principe iz udobnih fotelja na East Riveru ili u Bruxellesu. Dosta je bilo krvi! Međutim, kad smo se ovako preselili, kao što se inače ljudi povijesno sele s Istoka na Zapad i s Juga na Sjever, ne moramo ostati zauvijek neprijatelji. Vojvodina kao multinacionalna zajednica i žitnica Balkana ima ogromne perspektive baš ako se u njoj očuvaju tradicionalne vrijednosti. Ja vjerujem u jačanje ljudskih, gospodarskih, kulturnih veza Hrvatske s Vojvodinom i spreman sam tome dati svoj doprinos. Vidite, bilo je godina kad je za moju tvrtku stizao cijeli, posebni brod s bananama a danas se ni najveći robni lanac u Hrvatskoj, ‘Agrokor’ ne usuđuje naručiti cijeli brod. Međutim, čovjek nije sretan ako s nekim ne dijeli svoj uspjeh. Ako ne pomaže ljudima u nevolji. Da situacija nije ovakva kakva jest, i kad se to ne bi krivo protumačilo, ja bih i danas slao pomoć u Hrtkovce, bez obzira tko tamo živio.«

Vi i nakon 26 godina u Hrvatskoj go-vorite čistu ekavicu. U intervjuu ću Vas prevesti na hrvatski, jer to je ipak »Hrvatska riječ«…

»To je logično za nas Hrtkovčane koji živimo ovdje. Govorimo jezikom kojim smo govorili i u Srijemu. Jer, mi se uglavnom družimo međusobno. U manjim skupinama, po dvadeset - trideset, idemo na vjenčanja, krizme, krštenja. Povezani smo kumstvom, rodbinskim vezama, svatko zna za uspjehe i nevolje onoga drugoga. I ponavljam, danas smo po cijelome svijetu. Netko će reći raseljeni, prognani, nesretni, a ja vjerujem da smo iz malog mjesta prenijeli korijene tamo gdje ih nitko nije očekivao. I da u tome, osim nesreće, ima i puno dobroga.«