Arhiv tekstova
Pjesnik erosa i thanatosa
Antun Branko Šimić rođen je 18. studenog 1898. godine u mjestu Drinovci u Hercegovini. Životni put A. B. Šimića ide od Drinovaca preko Širokog Brijega, Mostara i Vinkovaca do Zagreba u kojem, uz kraća izbivanja, živi od 1915. godine do smrti. To su ujedno mjesta njegova osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja. Gimnaziju prekida u osmom razredu i u jeku rata pokreće književni časopis »Vijavica« 1917. godine. Prvu pjesmu objavio je 1913. godine, a nastupio je kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom »Der Sturm«, pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve veze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom, a zatim i drugim (»Juriš«, 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u ekspresionističkom uvjerenju da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije biti angažirana u službi bilo koje tendencije.
Antun Branko Šimić živio je u vrijeme nijemog filma, agonije Austrougarske monarhije, balkanskih ratova, prvog svjetskog rata i oktobarske revolucije, a pripada generaciji Krleže, Majakovskog, Bretona, Aragona, Maxa Ernsta, Georga Grosza, Miroa, Tzare i Henryja Moorea. A. B. Šimić je prvi u nas načelno otklonio vezani stih i rimu i progovorio slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane »iznutra«, kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Šimić je zahtijevao da pisci odbace svu dekorativnost, kako je to i napisao »da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika, to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu«. Knjiga pjesama »Preobraženja« (1920.), jedina je zbirka koju je za života objelodanio. Dobriša Cesarić iznad formalne, tehničke novosti Šimićeve poezije ističe njenu životnu snagu, nova osjećanja i teme kojima je obogatio našu liriku. Šimićev suvremenik Marko Ristić zapisao je među ostalim u »Sonatama u sivom«: »U tom vidu prošlosti koji predstavlja uspomenu na Antuna Branka Šimića, vidim opet da je život jači od smrti. Vidim da pjesnici ne ostavljaju za sobom samo trag svoje prolaznosti, u jednom trenutku izrazom zaustavljene, trag onog što su bili i što su izrazili, nego i trag onoga što su mogli biti da su kao pjesnici dalje živjeli«. Osjećaj nedostatka vremena, slutnja prestanka rasplamsavala je Šimićeve energije i misaoni sustav za plovidbu u nepoznato i neotkriveno.
Antun Branko Šimić nije svoje teme vidio u socijalnom, nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Šimić je osjećao trajnu tjeskobu i duhovni nemir zbog svijesti da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Njegova vizija svijeta u osnovi je tragična. Prihvaćanje tragike nije izmirenje, nego njeno savladavanje dubljim smislom i radošću stvaranja, životnom istinom pjesme. Od najranijih pjesničkih očitovanja javljaju se dvije osnovne teme Šimićeve lirike: eros i thanatos, smisao i besmisao, život i ništavilo, svjetlo i mrak. Jure Kaštelan bilježi o Šimićevoj poeziji i sljedeće: »Imaginacija pjesnika A. B. Šimića čulna je, doživljajna i postaje iracionalna upravo kad je svedena, transponirana na logičku jednostavnost stiha. Ta poezija izaziva čudo najjednostavnijim sredstvima. U tome je njena novost, smisao njenih upitnika i uskličnika, oznaka njene prividne bešćutne, hladne, geometrijski precizne forme«. Novost Šimićeve poezije je u novosti doživljaja svijeta. On nije prvenstveno tražio novu tehniku, nego je iz snažnog doživljaja stvarao nove sadržajne odnose među riječima i među logičkim cjelinama.
Prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog, a formalno stiješnjenog ekspresionizma, Šimić je postao virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis »Književnik« (1924. -1925.). Objavio je za života tek jednu knjigu pjesama, ali ona je postala kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva.
Opomena
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Pjesnici
Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu.
Ples
Gola tijela radost plešu
Oči piju žuta sunca
Bog se smije
Srca lebde
Gola tijela sjetu plešu
Ure jedva miču vrijeme
Čaše ćute
Cvijeća venu
Ruke klonu
Ruke mru u teškom ritmu
Gola tijela očaj plešu
Noć zelene zvijezde sipa
Oči gasnu
Kose kriče
Ure kaplju
U oknima jutro puca
Snovi pršte rasiplju se
Gola tijela užas plešu
Priredio: Zvonko Sarić
